Edina Bećirević / 25 godina poslije Srebrenice, negiranje genocida je sveprisutno

14. 07. 2020. u 09:48:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 16

U naselju Pale smještenom na brdima oko Sarajeva postoji studentski dom nazvan po Radovanu Karadžiću, ratnom vođi bosanskih Srba koji je 2016. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida.

Tokom rata u BiH od 1992. do 1995. godine, i vojno i političko vodstvo bosanskih Srba imali su sjedište na Palama, i upravo su u tom sumornom mjestu koje gleda na bosansku prijestolnicu isplanirali i naredili izvršenje genocida, navodi se u tekstu koji je originalno objavljen na portalu Euronews.

Piše: Edina Bećirević

Odavanje počasti Karadžiću postavljanjem njegovog imena na studenski dom predstavlja izraz poštovanja čovjeku kojeg je ekstremni etnonacionalizam motivirao na činjenje ratnih zločina. To je samo jedan od brojnih primjera koji pokazuju kako je negiranje genocida postalo mainstream zahvaljujući vođama bosanskih Srba u entitetu Republika Srpska, gdje je negiranje duboko i sveprisutno.

Koliko daleko će vlasti bosanskih Srba zapravo otići da mlade ljude upletu u zločine počinjene još prije njihovog rođenja? Većina, ako ne i svi studenti koji žive u studenskom domu nazvanom po Karadžiću sigurno su Srbi, jer je Republika Srpska tokom rata "očišćena" od onih koji to nisu bili. Još uvijek je rijetkost da studenti nesrpske nacionalnosti studiraju na fakultetima u entitetu Republika Srpska. Osim toga, nemoguće mi je zamisliti da bi bilo koji student bošnjačke ili hrvatske nacionalnosti mogao kročiti u studentski dom nazvan po zločincu poput Karadžića, isto kao što ne mogu zamisliti studenta jevreja koji živi u studenskom domu nazvanom po Hitleru.

Međutim, to ne bi trebalo biti normalno ni za studente srpske nacionalnosti. Dok priznanja preplavljuju svijet, dok se statue ruše, a građevine preimenuju da bi se ispravile mnoge nepravde u tumačenju svjetske historije, krajnje je vrijeme da i mi u Bosni i Hercegovini zaustavimo manipulativna historijska tumačenja događaja od prije više od dvije decenije.

Genocid koji je počinjen u Bosni i Hercegovini bio je projekat susjedne Srbije, koji je ostvaren putem njenih političkih i vojnih opunomoćenika među bosanskim Srbima. Genocid zahtijeva psihološku pripremu stanovništva kroz propagandu kojom se oni "drugi" dehumaniziraju i prikazuju kao "prijetnja" i "neprijatelji", kako bi se olakšalo regrutiranje za vojne akcije koje završavaju genocidom ili osiguralo saučesništvo putem prešutnog prihvaćanja. U slučaju Bosne i Hercegovine, prvenstveno su bosanski muslimani (Bošnjaci) identificirani kao oni "drugi", a etnonacionalizam je funkcionirao kao pokretačka snaga iza akcija Srbije i njenih opunomoćenika među bosanskim Srbima.

Nacionalizam određuje ko ima, a ko nema pravo da preživi. Upravo iz tog razloga je advokat Raphael Lemkin ustvrdio da genocid podrazumijeva mnogo više od ubijanja – on uključuje i elemente društvenog i kulturnog uništenja. U tom pravcu, sociolog Martin Shaw napominje da se "kroz definiranje genocida samo ubijanjem zapostavljaju društveni ciljevi koji se nalaze u njegovoj pozadini." Ipak, većina vlada genocid definira kroz ubijanje i brojeve ubijenih u određenim slučajevima.

Nakon više od tri i po godine "etničkog čišćenja" i oko 100.000 ubijenih u Bosni i Hercegovini, međunarodna zajednica je konačno bila prisiljena intervenirati tek kad su srpske snage zauzele Srebrenicu, zaštićenu zonu UN-a, i za nekoliko dana ubile više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka u BiH.

Većina vlada je u to vrijeme pravila razliku između genocidnih zločina počinjenih u Srebrenici i onih koji su počinjeni ranije tokom rata, a kasnije su slične stavove imali i mnogi naučnici, pokrećući pitanje načina kvalificiranja tih zločina. Tokom mog novinarskog i akademsko-istraživačkog rada, tvrdila sam da genocid koji je počinjen u Bosni i Hercegovini treba posmatrati kao proces koji je počeo 1992. godine, slijedio jedan obrazac i kulminirao masovnim ubistvima u Srebrenici. Djelimični razlog je u tome što dijelim mišljenje sa onim autorima koji smatraju da se genocid kao zločin prepoznaje po tome kako je definiran neprijatelj. Radi li se o državi ili društvenom kolektivu? Shaw je objasnio da se u "genocidnim praksama... društvene grupe tretiraju kao neprijatelji."

25 godina poslije Srebrenice - undefined

Foto: EPA-EFE: 25 godina poslije Srebrenice

Većina akademskih istraživača zainteresiranih za Zapadni Balkan još nije istražila arhive Tribunala za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, ali one nude važne uvide u kriminalne umove osoba koje su činile genocid i druge ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Jasno je da su mnogi Srbi kojima se sudilo na Tribunalu posmatrali muslimane kao neprijatelje i mete genocida.

Na primjer, u arhivama su dostupni transkripti sa ratne skupštine bosanskih Srba koji uključuju rasprave srpskih članova o namjeri i posljedicama genocida. Na jednoj sjednici "parlamentarac" koji se hvalio kako Prijedor više nije "zelena" općina - što je značilo da tamo više nema muslimana - dobio je buran aplauz. "Mi smo ih sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je i mjesto," rekao je. U avgustu 2013. godine je postalo jasno gdje su ih "spakovali", kada je 17 km južno od Prijedora u selu Tomašica, otkrivena dosad najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini.
Među onima koji su vjerovatno aplaudirali činjenici da Prijedor više nije "zelen" bio je i Milorad Dodik, tadašnji član ratne skupštine bosanskih Srba, a današnji član tročlanog Predsjedništva BiH. Iako se činilo da se Dodik udaljava od etnonacionalizma neposredno poslije rata, pa čak i da je saveznik Zapada u ponovnoj izgradnji bosanske države i obnavljanju međuetničkih odnosa, u međuvremenu se vratio svojim etnonacionalističkim korijenima, aktivno se uključivši u negiranje genocida.

Upravo je Dodik otvorio studentski dom nazvan po Karadžiću 2016. godine, i upravo on nastavlja njegovati odnos sa mladim Srbima u Republici Srpskoj koji se može uporediti samo sa odnosom između otmičara i njegovih talaca, koji pate od neke vrste Štokholmskog sindroma i zarobljenici su etnonacionalističkog diskursa od kojeg nemaju snage pobjeći.

Dodik uživa otvorenu podršku srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i prati migove srbijanskog vodstva koje predvodi kampanju negiranja genocida u BiH, jednako kao što je upravljalo samim genocidom pod vodstvom Slobodana Miloševića. Možda zato i ne iznenađuje to što Dodik ima dobre odnose sa liderima poput Putina i Orbana. Međutim, problem je u tome što ga mnoge evropske diplomate tretiraju kao legitimnog partnera.

Na kraju krajeva, u međunarodnoj diplomatiji, koja je obaveza posmatrača negiranja genocida? Kakva je odgovornost međunarodnog aktera koji ne intervenira? Ako je EU u poziciji da utiče na zvaničnike u Republici Srpskoj tako što će im zaprijetiti prekidanjem razgovora dok ne uklone Karadžićevo ime sa studentskog doma na Palama, zar ne bi trebali iskoristiti tu moć? A ako je ne iskoriste, zar nisu onda i evropski lideri saučesnici sada, kao što su to bili i dok su okretali glave od "etničkog čišćenja" tokom rata?

EU mora prepoznati važnost pritiska na lidere bosanskih Srba i Srbije da objektivno posmatraju historiju i da te prilike ne smije više propuštati.To nisu samo izgubljene prilike da utiču na nastavne planove i programe ili potaknu međuetničko pomirenje; to su šanse da se usprotive narativima negiranja koji su postali tako uobičajeni u Bosni i Hercegovini, a naročito u Republici Srpskoj, gdje su mnogi Srbi ponosni kad vide da se Karadžić javno slavi kao "osnivač Republike."

Ovakav revizionizam ratne zločince pretvara u heroje, a agresore u žrtve. Ako na njega ne upozore oni koji su spremni da mu se usprotive istinom, taj revizionizam će zatrovati buduće generacije i dovesti u pitanje izglede za dugotrajan mir u Bosni i Hercegovini.

** Edina Bećirević je profesorica sigurnosnih studija Univerziteta u Sarajevu i autorica knjige "Na Drini genocid"

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

KOMENTARI (1)