Intimna porodična priča 'Čekaj me' Damira Markovine na AJB DOC-u

Zainteresovan za fenomen porodice, kao zajednice koju nismo birali, a čije (ne)postojanje i okolnosti svakog od nas ireverzibilno formiraju, Damir Markovina snimio je film Čekaj me, koji će u okviru Takmičarskog programa 4. AJB DOC Film Festivala biti prikazan u ponedjeljak, 13. septembra, u 16:30 u kinu Cineplexx i online.

“Obiteljsko okružje generira velike emocije, kompleksne odnose, igre moći, nasilje… u mom konkretnom slučaju i iznimno kompleksna identitetska i politička pitanja. Baveći se filmski svojom obitelji, sebi sve više objašnjavam tko sam ja, a to je negdje i najjači poriv koji me je privukao filmu i općenito, poslu pričanja priča. Obitelj nudi puno priča koje su zanimljive, divne i, još važnije, dostupne filmske teme, za koje mi se čini da mogu puno toga reći o tome kako je to biti živ danas, u ovom i ovakvom društvu”, kaže Markovina u razgovoru za Al Jazeeru.

Dodaje kako je njegova baka jedan od najboljih filmskih likova koje je ikada upoznao što je, ističe, igralo veliku ulogu u odluci snimanja ovog filma.

Trending

Najave američkih sankcija Srbiji uznemirile i Plenkovića: Koliko bi one utjecale na tržište u BiH?

“Njen odnos s mojom majkom, čiji osjećaj dužnosti baki želi omogućiti udobnu starost i protiv njene volje, mi se činio kao zanimljiva filmska priča, ali i prilika da snimim neku istinu o generacijama moje obitelji i njihovom međusobnom (ne)razumijevanju”, pojašnjava.

Kako je izgledao proces rada na ovom filmu?

"Prva i sigurno najteža režijska odluka koju sam donio u pripremi produkcije filma je bila da ga sam i snimim. Bio sam siguran da će uvođenje snimatelja, tonca, nepoznate osobe općenito u taj obiteljski mikrokozmos biti katastrofalno za film koji želim snimiti i da ću u tom slučaju dobiti samo njihove naučene vanjske osobnosti i uobičajenu socijalnu interakciju, a ne istinu koju sam vidio iza toga i koju sam smatrao filmski zanimljivom. I tako sam odlučio da ih jednostavno sam snimam svakodnevno, neprestano, učeći po putu na svojim snimateljskim greškama, sve dok moje prisustvo s kamerom nije postalo svakodnevna obiteljska rutina", poručuje Markovina.

Jeste li imali nekih izazova i dilema tokom rada na ovom filmu i je li vam bilo teško dokumentovati trenutke u kojima su vaši najbliži potpuno ogoljeni, kao naprimjer scenu u kojoj se vaša majka emotivno raspada?

"Ta mamina scena je apsolutni emotivni centar i zaglavni kamen ovog filma i drago mi je da na takav način komunicira s gledateljem. Bolno je iskrena. Mama je sama odlučila svoje strahove i emocije podijeliti sa mnom i mojom kamerom, meni je ostalo samo da namjestim kadar i moguće je da nikad neću definitivno saznati je li to napravila da sebi olakša, da ostane neki trajni zapis njene muke ili da pomogne meni kao autoru. Meni osobno je proces rada, čiji je dio intimno otvaranje ljudi kojima dugujem život, bio jako težak.

Opet, velike emocije su dragocjena građa za film i ne bih ga mogao, a ni želio, raditi bez njih. Sretan sam kada ih uspijem zabilježiti kamerom. Mislim da je uvijek teško kad si iza kamere, puno je odluka koje se često moraju donijeti jako brzo i nije ih, naravno, nimalo lakše donositi dok se osoba kojoj duguješ život emotivno raspada, naprotiv. S druge strane, mislim da se kao obitelj, puno, puno bolje poznajemo nakon ovog filma. Odnosi, koji nisu uvijek bili bajni ni harmonični, nakon ovog procesa evoluirali su u nešto puno dublje i, nadam se, bolje", zaključuje.

Kako su vaši roditelji i baka reagovali kada ste im rekli da želite napraviti ovaj dokumentarac?

"Bili su mi velika podrška, a i nije bilo nekog velikog izbora, naprosto sam ih snimao toliko dugo dok moja prisutnost s kamerom, mikrofonom i pripadajućom opremom nije postala dio obiteljske svakodnevice. Mislim da je pomogla i činjenica da je stan u kojem se odvija ogroman dio filma upravo stan u kojem sam rođen, tako da ih je i slika mene koji se patim s velikom, novom i kompliciranom igračkom na istom tepihu na kojem sam se igrao kao dijete sve možda i vraćala u neko idealizirano, sretno doba", poručuje za Al Jazeeru.

Kako su oni doživjeli proces rada na ovom filmu, je li to za njih na neki način bilo oslobađajuće?

"Siguran sam da jeste. Mogućnost koju nam je kamera pružila, da podijelimo svoju muku s nekim izvan uskog obiteljskog kruga, za sve nas bila je vrlo oslobađajuće iskustvo."

Jeste li tokom rada na ovom filmu vi naučili nešto novo o svojoj porodici?

"Mislim da sam, gledajući svoju obitelj stalno iznova u montaži, osvijestio koliko je kompromisa i razumijevanja potrebno da bi se ona održala na okupu. Ta je spoznaja negdje i formirala dramaturšku strukturu filma: jedan vikend u kojem se dogodi sve i nakon kojeg nastavljamo, pretvarajući se da se nije dogodilo ništa, do sljedećeg susreta", navodi Damir Markovina u razgovoru za Al Jazzeru Balkans kojeg možete u cijelosti pročitati OVDJE.