Fudbal u podrumu

Aleksandar Hemon
Fudbal u podrumu
EPA / Detalj sa utakmice Slovenija-Španija, 2000.
"Španija - Slovenija se igrala u osam ujutro po čikaškom vremenu, a ja sam se u pubu nacrtao pola sata ranije kako bih tamo nešto doručkovao."

Jednog ranog jutra, polovinom juna godine 2000., sjeo sam na biciklo i odvezao se do jednog irskog puba u sjeverozapadnom dijelu Chicaga da gledam fudbalsku utakmicu između Španije i Slovenije, koja se igrala u grupnoj fazi Evropskog prvenstva.

Bila je to druga utakmica Dežale na nekom zvaničnom takmičenju u izvrsnoj prvoj su igrali 3:3 sa (miloševićevskom) Jugoslavijom, pa je meni, povrh činjenice da vazda mogu gledati bilo kakvu tekmu, bilo važno da vidim kako će, pod vođstvom selektora Srećka Kataneca, izdeverati sa Španijom. Pub u koji sam išao je bio jedan od rijetkih u gradu Chicagu koji je prikazivao sve utakmice Evropskog prvenstva u doba kada se to nije moglo lako gledati na američkoj televiziju.

Španija - Slovenija se igrala u osam ujutro po čikaškom vremenu, a ja sam se u pubu nacrtao pola sata ranije kako bih tamo nešto doručkovao. Ali pub je bio pun k'o oko, gomile Iraca sa pivom u ruci su urlale na veliko platno na kojem se uživo iz Dublina prikazivala utakmica hurling-a, irskog sporta u kojem na travnatom terenu sa golovima veličine rukometnih dva tima palijom udaraju lopticu. Našao sam se u čudu: ne samo da nikad nisam vidio kako se igra hurling, nego nikad nisam u pola osam ujutro (a bila je i nedjelja) bio u prostoriji punoj razularenih Iraca. Poslije sam jednoj svojoj prijateljici Irkinji pričao ovu dogodovštinu, na šta je ona izjavila da ne bi nikad nogom kročila u taj pub jer se u njemu održavale priredbe na kojima su skupljale pare za Irsku republikansku partiju.

Elem nejse, sav je taj irski folklor bio simpatičan, ali valjalo je gledati utakmicu. Kad sam se obratio jednoj konobarici, ophrvanoj tacnom punom Guinessa, i upitao gdje se gleda Španija - Slovenija, pogledala me je kao da sam pao s Marsa. 

Završio sam tako u podrumu, u mračnoj sali bez živog roba, gdje sam skromno i pošteno odgledao tekmu, dok se povrh moje glave plafon tresao od irskog stampeda.

U jednom trenutku, prepao sam jednu konobaricu koja je po nešto došla u podrum a da nije znala da ikog tamo ima. Španija je na jedvite jade dobila 2:1, završila prva u grupi da bi poslije u četvrtfinalu izgubila od Francuske. Poruka ove nešto opskurne anegdote je sljedeća: Ne tako davne 2000-te godine, u Americi je fudbal takorekuć bio underground.

A sinoć je na utakmici između Meksika i Jamajke, koja se igrala u okviru Copa America-e, bilo 83 000 gledalaca, listom meksičkih navijača. Poslije je na FOX-ovom sportskom kanalu koji će da emituje sve utakmice Copa Americe bila opširna analiza utakmice, uključujući i taktičku analizu od koje bi Bahi otpala g lava. Jedan od analitičara Fernando Fiore obično radi na Univision, TV stanici na španskom, i priča engleski sa Latino akcento.

U program se javi i reporter koji je pored terena intervjuisao neke meksičke igrače tako što bi im postavio pitanja na španskom, a onda preveo njihov odgovor. Večeras (petak) u Chicagu igraju Argentina - Panama, pa lokalni mediji objavljuju upozorenja da će biti velikih saobraćajnih zastoja.

A danas počinje i UEFA Euro u Francuskoj. Javna radio stanica (NPR) je objavila prilog o tome, iako ih je više zanimalo to što je u slobodarskoj Francuskoj u toku manje-više opšti štrajk koji bi mogao poremetiti fudbalske radosti. Sve će utakmice EURO prvenstva na televiziji prenositi ESPN, a moći će se gledati i na njihovom sajtu.

Povrh toga, u Chicago danas ima bruka pubova koji de facto postoje samo zato da bi se u njima gledao fudbal. U jednom od njih sam onomad na četiri ekrana istovremeno gledao četiri utakmice Lige šampiona, što znači da bi se istovremeno moglo gledati i Evropsko i Copa. Iako popularnost evropsko-latinoameričkog fudbal još uvijek nije ni blizu popularnosti američkog, ovdje se u svakom trenutku može gledati ogromna količina utakmica. Fudbal je odavno izašao iz američkog podruma.

To nije samo pogodno za podrumskog fanatika poput mene, nego je i pokazatelj da se štošta promijenilo za mog vakta u Americi. Sjećam se prve utakmice Chicago Fire FC u MLS ligi 1996 na koju sam vidio mnogo više poljskih i meksičkih nego američkih zastava, kao i parolu: Nijedno ljudsko biće nije ilegalno. (No human being is illegal.)

Fudbal je od početka u Americi bio imigrantski sport, za razliku od domorodačkog, i zbog toga uvijek američkim nacionalistima izgleda kao simptom degradirane nacionalne čistoće. Lako se može pretpostaviti šta rasista od Trumpove sorte pomisli kad vidi onih 83 000 navijača u Pasadeni, od kojih su većina, kladim se, američki građani, i od kojih niko nikad neće za njega glasati. Ja volim da zamislim kako mu se od tog prizora diže ona šugava kosa na glavi. 

Trumpov rasizam i uspon može se razumjeti u svjetlu demografskih promjena u Americi, koje se lijepo mogu pratiti kroz promjenu odnosu prema fudbalu. Latino populacija u Americi su postali najveća «manjina» u Americi, i sa 55 milliona predstavlja 17 % stanovništva. Modeli zasnovani na trenutnim demografskim stopama prognoziraju da će do 2060. Latinosi biti 28 % statnovništva.

Republikanska partija koja je tradicionalno predstavlja rasiste i anti-imigrantske snage je u stanju panike, pošto im je jasno da u Americi koja je sve više i više i neizbježno imigrantskija njihove političke šanse rapidno opadaju. Iako je bilo nekih licemjernih planova i pokušaja da se republikanci dodvore Latino stanovništvu, glavna strategija je da uspostavi stanje konstantne krize i sukoba—da se rasističkim diskursom ubijedi bijelo stanovništvo da im se radi o glavi i da je glasanje za Republikance jedini način da se zaustavi transformacija Amerike.

I dok su tradicionalni Republikanci morali da kodificiraju svoj rasizam, da ga zataškaju retorikom o Americi kao zemlji mogućnosti za sve one koji vole da rade, Trump se nimalo ne libi da aktivira najgoru vrstu rasizma. Nije u pitanju samo njegovo ludilo, pošto strategija ima logiku koja bi nama trebalo da bude poznata: ako dodje do sukoba između «nas» i «njih», svako će morati da izaberu «svoju» stranu, što će reći da je proizvodnja mržnje i sukoba oblik poltičke (a možda i vojne) mobilizacije. 

Karta na koju Trump računa je da će na izbore izaći dovoljan broj mržnjom naloženih bijelaca. A čak i ako ti i takvi izgube na izborima, njihova mržnja neće nestati i biće glavno oruđe/oružje na raspolaganju bijeloj desnici.

Ali ako je suditi po energiji i entuzijazmu 83000 Latino navijača u Pasadeni, u nekoj, boljoj, budućnosti, Trump i njegova sorta će u mračnom podrumu gledati utakmicu američkog fudbala i prepadati konobarice. 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Povezano

/ Najnovije