Skupe 'talijanske' cipele napravljene za siću u BiH i zemljama regije

Aktivisti tvrde da su milioni kupaca uvjereni da kupuju u high street dućanima i da su cipele izrađene u Njemačkoj i Italiji, a zapravo su nastale u radionicama u zemljama istočne Evrope u kojima zaposleni rade za izuzetno niske plaće.

Detalji su otkriveni u istrazi o obućarskoj industriji u Evropi i ukazuju na nedozvoljene i šokantne uvjete u tvornicama u kojima nastaju "evropske" cipele.

Istraga je pokazala da su neki brendovi koristili pravni propust i na proizvodima lijepili naljepnice "Made in Italy" ili "Made in Germany", što bi upućivalo na visoku kvalitetu, a zapravo su cipele napravili osiromašeni istočnoepvropski radnici.

Istraga je utvrdila da su radnici u Albaniji zarađivali manje od pola eura po satu, uključujući i prekovremeni rad - to je protuzakonito čak i u siromašnoj zemlji poput Albanije.

Radnici u Makedoniji, gdje satnica iznosi malo više od pola eura, opisali su da su uvjeti takvi da su često morali odlaziti u bolnicu ili hitnu zbog nesvjestice i hladnoće u tvornicama gdje su bili izloženi jakim hemikalijama.

"Ako poslodavac mora završiti npr. 9.000 pari cipela, to se mora uraditi čak iako umirete", rekao je jedan od radnika istraživačima koji su objavili izvještaj Labour on a Shoestring.

U izvještaju se navodi da je jedna tvornica u Makedoniji, koja je proizvodila poznate cipele Geox, radnicima davala plaće koje su ispod zakonskog okvira - 131 eura mjesečno, uz prekovremeni rad. Zakonski minimum je 145 eura bez prekovremenog rada.

Proizvođači koriste rupe u evrpskom zakonodavstvu u vezi s vanjskotrgovinskim poslovima (OPT). Prema tim pravilima, kompanije mogu izrezati dijelove za cipele u jednoj zemlji prije izvoza u zemlje jeftine radne snage gdje se sastavljaju i sašiju. Potom se cipele uvoze nazad u izvornu zemlju, i to bez carina i dodatnih taksi. Gotove cipele se potom mogu obilježiti kao nastale u izvornoj zemlji.

Izvještaju, koji je sastavila grupa istraživača, bilježi stanje u 12 tvornica i obuhvata razgovore sa 179 radnika. Izvještaj kritizira vanjskotrgovinsku shemu (OPT) i opisuje je kao slijepu ulicu za radnike, nacionalne ekonomije i poslovanje, odnosno gospodarski i društveni put u propast.

Istraživači su otkrili da su tvornice proizvodile cipele za: Zaru, Lowu, Deichmann, Aru, Geox, Batu i mnoge druge.

Istraživanjem je obuhvaćeno šest zemalja s niskim plaćama: Albanija, Bosna i Hercegovine, Makedonija, Poljska, Rumunija i Slovačka.

U izvještaju se navodi da su radnici u BiH samo rijetko nagrađeni za prekovremeni rad. Istraživači su naveli i da radnici nisu svjesni da subote koje rade zapravo jesu prekovremeni rad, nego su ih oni shvatili kao nešto što se mora učiniti. Navedeno je i da su kazne za greške ili neispunjenje norme oko 10 posto od plaće, ali i do 25 posto u nekim slučajevima kad su radnici na bolovanju.

Istraživači u BiH izvijestili su i da su im radnici rekli da su direktori u tvornicama nekad agresivni, da zastrašuju radnike i viču na njih.

Jedan od tri ispitana albanska radnika ima plaću oko 140 eura, uz prekovremeni radi i bonuse. Izvještaj je također pokazao da su žene generalno u lošijem položaju. Albanski radnici kazali da su u prosjeku naprave oko 60 cipela dnevno, piše Observer.

U izvještaju je navedena i priča Suzane iz BiH, 37-godišnjakinje koja od 2012. radi u tvornici obuće u BiH. Radi se o jednoj od tvornica koja proizvodi za svjetski renomirane brendove. Suzana je udana i majka je dvoje djece. Dok ona radi, muž vodi računa u djeci jer je nezaposlen i samo povremeno radi poslove molera. Žive u urbanom području u kući koju dijele s roditeljima Suzanina muža. Suzana svaki dan ustaje u šest ujutro i priprema hranu za obitelj nakon čega odlazi na posao. Radi 45 sati sedmično i u prosjeku radi svake druge subote. Ne prima bonuse za rad koji prelazi normu, ali plaća joj bude smanjena ako norma nije postignuta. Kad imaju hitne narudžbe, radi i dvije subote u mjesecu. Očekuje se da bez obzira na neplanirane okolnosti radnik uvijek bude u tvornici. Odmor i dopust je teško dobiti. Suzanin problem su dišni putevi i prisiljena je nekad koristiti bolovanje. Tada joj plaća bude umanjena za 51 euro, a mjesečna plaća iznosi u prosjeku oko 215 eura. Ona priča da su uvjeti u tvornici jako teški zbog velikog broja mašina koje emitiraju toplinu koja Suzani dodatno pogoršava probleme s disanjem.

Suzanina obitelj potroši skoro svu njezinu plaću na hranu. Za mjesečne troškove struje i vode plate oko 51 euro, a telefonski i internet račun iznose oko 41 euro. Griju se na drva koja ih koštaju oko 358 eura za jednu zimu. Odjeća i obuća se rijetko kupuju iako su djeca prioritet. Suzana kaže da bi rado promijenila situaciju, ali ne vidi alternativu. Napominje da je veoma uplašena za budućnost svoje djece.