Američka studentica: Bosna i Hercegovina je najljepša zemlja u Evropi

Iz nekog razloga, kad putujete sami po svijetu, ljudi to povezuju s hrabrošću. „Ti si veoma hrabra djevojka“, govorili su mi mnogi. Meni je to bilo jako smiješno, jer često nisam bila tako hrabra. Posebno u onim danima, kada bi sjedila na željezničkoj stanici i plakala nad nekim problemom koji bi me sustigao s vremena na vrijeme. No, Sokrat je jednom rekao da je hrabrost neka vrsta izdržljivosti duše, a šta je putovanje ako ne izdržljivost?

Piše: Amber McDaniel

Teško mi je odabrati omiljeno mjesto u Evropi, ali kad bih morala birati, vjerovatno bih rekla – Bosna. Kada sam porodici i prijateljima rekla da idem u Bosnu, njihova reakcija bila je: „Bosna? To zvuči tako opasno. Pa zar to nije ratna zona?“. Da, bila je, tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini... Devedesetih godina prošlog vijeka. Pa opet, Bosna nije zemlja koja se povezuje s turizmom. Puna je ožiljaka i okružuju je zablude i strah. Moram priznati da su me te zablude u početku strašile, i kada sam stigla tamo, u Mostar, na autobusku stanicu u 22.30 sati, bila sam prestravljena.

Amber McDaniel je američka studentica koja je provela četiri mjeseca putujući kroz Evropu, samo s ruksakom na leđima.

Lutala sam mračnim ulicama i pokušavala sam naći hostel, a grupa muškaraca je zurila u mene. Automobili su svirali, i osjetila sam svu težinu toga što sam žena, što sam sama. Pokušala sam se smiriti i ušla sam u prvi osvijetljeni kafić koji sam vidjela. Pokušala sam patetično objasniti da sam se izgubila, a onda su se svi okupili oko mene.

Zaustavljali su ljude na ulici i u sljedećih pet minuta posvuda je bio haos. Konačno je neko znao gdje se nalazi mjesto gdje trebam biti i skoro svi su me otpratili do ulaza hostela u kojem sam odsjela. Tamo su me domaćini nahranili toplim jelom prije nego što su me poslali u moju sobu.

Sljedeći dan, identična se stvar desila kada sam kasnim autobusom otputovala do autobuske stanice u Sarajevu koja ima jako lošu reputaciju. Međutim, prije nego što sam izašla iz autobusa, žena koja je primijetila da sjedim sama, prišla mi je i rekla: „Vidi, ja znam da se ti savršeno umiješ brinuti za sebe, ali ja živim u Sarajevu i znam da ova stanica u Sarajevu zna djelovati malo strašno, pa ako hoćeš, ja ću ti pomoći da se snađeš.“

Njeno ime bilo je Emina i kada sam joj rekla ime hostela u kojem sam odsjela, ona je kazala da je taj hostel zapravo na putu do njene kuće i pozvala me da „podijelimo“ taksi. Kad smo stigli do mog hostela, izvukla sam nekoliko bh. novčanica, insistirala sam da platim račun, ali je ona odbila: „Ja radim, ti ne radiš“, rekla mi je i pružila posjetnicu. Kazala je da zovem ako bilo šta trebam.

I to je samo mali dio ljubaznosti koju su mi pružili potpuni stranci. Hranili su me i pružili smještaj. Podijelili su svoje živote sa mnom, a nisu ništa tražili zauzvrat. Vjerovatno ih više nikad neću sresti i neću im moći "vratiti" ono što su mi pružili, ali ću ono što su učinili iskoristiti kao inspiraciju kako bih ovaj svijet učinila barem malo boljim mjestom.

I da, svijet može biti strašan, ali je isto tako lijep i nema boljeg načina da povratite vjeru u ljude od toga da „izađete vani“ i stavite sebe u njihovu milost.