Šta je južnoafrički novinar naučio iz sarajevske ratne priče?

Riječi filozofa Emmanuela Kanta ulaze u njegova razmišljanja: “Dvije stvari ispune um - novo divljenje i strahopoštovanje prema starim nebesima iznad mene i moralnom zakonu unutar mene”.

Poput Kanta, i Adnan se povezao s ovom sviješću svog postojanja. On osjeća snažno prisustvo mira, duhovnu povezanost i otkriva da je religiozna osoba, da vjeruje u jednog Boga.

Dok se povezuje sa zvjezdanim nebom, tada 20-godišnji Adnan se pita: “Kako nešto tako lijepo može biti tako ružno ovdje?”

A onda, spokojno sarajevsko nebo biva uništavano svijetlećim raketama i noćnim terorom. Snažne detonacije i kiša srpskih raketa sije smrt u opkoljenom Sarajevu. S puškom u ruci, Adnan brzo se sklanja u rov ispod planine Trebević, spreman da brani svoj voljeni bosanski grad, piše Shanil Haricharan, novinar nezavisnog lista IOL iz Cape Towna u Južnoafričkoj Republici.

Jednog vrelog julskog poslijepodneva, 25 godina kasnije, sjedim u centru Sarajeva i pijem kafu s Adnanom Hasanbegovićem, a bujna zelena planina Trebević nadvila se iznad grada. Njegova prijateljica Davorka (Dada) Turk nam se pridružila.

"Srećan sam što imam sagovornika u bivšem braniocu ovog historijskog grada, koji je sada mirovni aktivist i radi na oporavku grada. Adnan je zauzet pripremom aktivnosti za 40 ratnih veterana i bivših neprijatelja u Doboju, koji je udaljen dva i po sata vožnje od Sarajeva. Doboj je doživio intenzivne bitke tokom 1992. godine i hiljade civila su ubijene, mučene i silovane”, piše Haricharan.

Paleći cigaretu, vidno umorni Adnan koji ima problema sa manjkom sna, naručuje Coca-Colu i šoljicu jake turske kafe. Sljedeća dva sata i nakon osam cigareta, spreman je za potresni put svog života - pronaći identitet u raspadu Jugoslavije. Kao vojnik tokom agresije na BiH od 1992 do 1995. godine, kroz svoje političko i vjersko prosvjetljenje do mirovnog aktivizma.

“Ja sam uvučen u Adnanove unutrašnje konflikte i tenzije sa vlastitim identitetom u njegovim kasnim tinejdžerskim i radnim 20-tim godinama tokom rata u BiH”, navodi Haricharan.

“Moj identitet povezan je sa socijalizmom, s Jugoslavijom, s ikonama tog vremena, Che Guevarom, Titom, Lenjinom”, kaže Adnan.

Tokom kasnih 1980-ih to je bio dio popularne kulture. Onda su 1990. godine došli prvi višestranački izbori i nacionalističke partije u svim jugoslovenskim republikama osvojile su 70 posto glasova. Nacionalizam je eksplodirao u Hrvatskoj i Srbiji.

“Bio sam zbunjen, bio sam šokiran. Pokušao sam čitati političku rubriku da shvatim o čemu je riječ. Bosna je također doživjela eksploziju nacionalizma na drugačiji način. Nije to bilo tako otvoreno, jer smo ovdje živjeli svi skupa. Nisi mogao ovdje u Bosni imati svoju nacionalističku partiju, jer bi ti drugi rekli: ‘Šta to radiš? Ne radi to ovdje’”, ispričao je Adnan.

“Došao sam s pozicije radikalnog Jugoslovena, a ne Muslimana ili Bosanca. Moj argument bio je da je socijalistička Jugoslavija ili demokratska Jugoslavija najbolje rješenje za sve”, dodao je.

Dok su u Hrvatskoj trajali prvi višestranački izbori, Adnan i njegovi prijatelji ispisivali su po zidovima antinacionalističke grafite i uklanjali postere nacionalističkih vođa.

Adnan tvrdi da je nacionalizam došao od vođa Saveza komunista Jugoslavije i armijskih generala.

Shvatio je da se rat desio kroz politička ubistva i terorizam.

Adnan i mnogi drugi građani Sarajeva nisu očekivali rat u Bosni, jer je Titova ideologija bratstva i jedinstva bila snažno prisutna u glavnom gradu BiH. On je tada tvrdio: “Niko nije lud da započne rat. Nije bilo toliko mržnje između nas. Bili smo braća i sestre”.

Kada je 1991. godine u Hrvatskoj počeo rat, Adnan je bio zbunjen: “Nisam znao na čijoj sam strani”.

“S jedne strane srpski vojnici imali su Jugoslovenske simbole. Jedan dio mene vjerovao je da su oni u pravu da se bore za Jugoslaviju i da su Hrvati zli samo zato što žele napustiti Jugoslaviju. Međutim, čitajući vijesti sa ratišta i raspravljajući se sa prijateljima, postao sam svjestan da to nije u redu. Bio sam šokiran stravičnim masakrima koje su Srbi počinili u Vukovaru”, prisjeća se Adnan.

Kaže da je uvidio da srpska armija čini veoma zle stvari.

“Srbi su potom uklonili jugoslovenske simbole i stavili srpske i rekli su da se bore za srpsku zemlju, a ne za Jugoslaviju. U aprilu 1992. godine, kada je počela agresija na BiH, bio sam šokiran brutalnošću napada na Sarajevo. Nisam mogao vjerovati da će napasti grad. U Sarajevu živjelo je mnogo Srba i neki od njih bili su moji prijatelji. Sin Radovana Karadžića išao je sa mnom u školu. Jednog dana njegova porodica jednostavno je nestala iz Sarajeva, tada smo shvatili da će se nešto desiti. Počele su padati granate po gradu i shvatili smo da je rat počeo”, ispričao je Adnan.

Prošle godine Karadžić je osuđen za genocid u Srebrenici i za zločine protučovječnosti na 40 godina zatvora.

Adnan nije razvio snažan bosanski identitet, jer se osjećao velikim Jugoslovenom. Za njega je Bosna bila mala Jugoslavija, izraz Titovog sna o bratstvu i jedinstvu. Pridružio se Armiji Republike BiH sa motivom da “brani malu Jugoslaviju od zlih Hrvata i Srba koji nas napadaju”.

U septembru 1992. godine , tada 19-godišnji Adnan otišao je na prvu liniju fronta bez ikakvog vojnog iskustva i znanja o ratu. Sam je sebe učio kako koristiti pušku. Uskoro se razočarao u jedinicu Armije RBiH, jer su je počeli preuzimati bošnjački radikali, koji su podržavali bošnjački nacionalizam. Ponovo se našao zbunjen.

“Bošnjački radikali borili su se protiv Srba i Hrvata, dok je moja borba bila protiv fašizma među Srbima i Hrvatima. Tokom 1992. i 1993. godine bio sam mlad i motiviran, ali krajem 1993. i tokom 1994. godine shvatio sam da je i među pojedincima u Armiji RBiH ima ratnih zločinaca, koji su nacionalisti, ali sa drugačijim političkim ciljevima. Imao sam prijatelje u nacionalno miješanim brigadama Armije BiH koji su zajedno sa Srbima i Hrvatima borili se za iste ideje kao i ja”, spomenuo je Adnan.

Adnan je postao razočaran i izgubio je motiv za borbu, razmišljajući da dezertira iz vojske.

Tokom rata počeo se drogirati. Krajem 1994. godine, primljen je u bolnicu u kojoj je proveo šest mjeseci oporavljajući se od psiholoških trauma. Na ratište se vratio 1995. godine, sa vrlo malo motiva za borbu, uglavnom nastojeći da se sačuva, da ostane živ. Također, izgubio je i političke motive.

Nakon što je rat završio u decembru 1995. godine, Adnan se navukao na droge i alkohol, te je dobio posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

“Izgubio sam motivaciju da studiram. Bio sam zbunjen i izgubljen. Pokušavao sam pronaći vlastiti mir u drogama. Tokom rata imao sam snažne duhovne vizije, posmatrajući zvijezde, koje su me podsjećali na Kantove riječi o zvjezdanim nebesima”, spomenuo je Hasanbegović.

“Bio sam agnostik prije rata. Nakon rata, čitao sam filozofske knjige kršćanstva, budizma, islama, hinduizma i druge. To mi je dalo smiraj. Postao sam religiozan. Počeo sam ići u džamiju, molio sam se svaki dan. Kada sam otkrio da sam religiozna osoba, da vjerujem u jednog Boga i u život nakon smrti, to mi je dalo mir. Izliječio sam PTSP, izliječio sam svoju ovisnost o drogama, prestao sam piti”, napomenuo je Adnan.

Adnan je 1999. godine oženio svoju djevojku i njih dvoje dobili su kćerku 2001. godine. Također, 1999. godine, Adnan je upoznao mirovne aktiviste u Sarajevu, koji organizira predavanja o miru. Shvatio je da u njemu raste njegov vjerski i nenasilni identitet.

Iste godine pridružio se Centru za nenasilnu akciju (CNA) i postao trener za nenasilne transformacije društva. Tokom 2001. godine, CNA je počeo raditi s ratnim veteranima iz Armije RBiH, HVO-a i Vojske RS.

Također, sa svojim kolegama, mirovnim aktivistima, oni su putovali po zemljama regiona, obilazeći ratne veterane i njihova udruženja, kako bi radili na izgradnji mira i povjerenja i organizirajući aktivnosti poput obilaženja mjesta stradanja i bacanja cvijeća za sve žrtve rata.

“Kroz napore na izgradnji mira, shvatio sam zašto se rat desio. Mi moramo raditi na miru. Muhammed s.a.w.s i Isus su bili ljudi koji su gradili mir. Mi ovo radimo radi naše djece. Još uvijek je prisutna postratna retorika i mi smo daleko od pomirenja ovdje. Nacionalisti su na vlasti. Teško je raditi na izgradnji mira dok su nacionalisti na vlasti. Ako ne budemo radili na izgradnji mira, imat ćemo nove ratove u budućnosti”, napominje Adnan.

“I dok se pozdravljam sa strastvenim i umornim graditeljem mira, osjećam toplotu nade i dragog ljudskog duha Adnana. On je moderni zagovornik mira u ovom današnjem turbulentnom svijetu. Kasno te večeri, odvezao sam se na planinu Trebević. Ostao sam zapanjen zasljepljujućom snagom noćnih svjetala Sarajeva i zapanjujućeg zvjezdanog neba. Stajao sam mirno u svojoj samoći u suzama vlastite boli ali i nade”, piše Shanil Haricharan.

Dodaje da su mu se tada iznad Sarajeva ukazale riječi Nelsona Mandele: “Ako ljudi mogu naučiti da mrze, oni isto tako mogu biti naučeni da vole, jer je ljubav ono što je prirodno bliže ljudskom srcu”.