Ruski vojni analitičar pojasnio zašto Rusija gubi rat u Ukrajini

Kad je Rusija pokrenula invaziju u zoru 24. februara, nakon što je mjesecima poricala da joj je to plan, mnogi analitičari mislili su da će ostvariti laku i brzu pobjedu, po nekima u samo 72 sata, a to je očito mislio i sam ruski režim.

No nakon što smo krajem marta i početkom aprila svjedočili masovnom povlačenju ruskih snaga s pozicija oko Kijeva i Černihiva koje su teško i uz goleme gubitke osvojile, postalo je jasno da je bitka za Kijev izgubljena, a samim time i glavni cilj rata - rušenje demokratski izabranih ukrajinskih vlasti i njihova zamjena kvislinškim režimom, što su Vladimir Putin i njegovi dužnosnici cinično opisivali kao "denacifikaciju".

Preostaje im sekundarni cilj, osvajanje preostalog teritorija odmetnutih pokrajina Donjeck i Luhansk u kojima su ruski separatisti proglasili, a Moskva priznala neovisne "narodne republike" (DNR i LNR), kao i dodatnog teritorija na istoku i jugu Ukrajine, poput pokrajine Herson, čiji je glavni grad već pod ruskom kontrolom.

Trending

Nepovoljni vremenski uvjeti otkazali utrku u St. Moritzu: Evo kada Elvedina nastavlja takmičenje

Tu je, naravno, i Mariupolj, čije je potpuno osvajanje pitanje dana, što će biti značajan uspjeh na koji će se Rusija moći pozvati jednom kad odluči završiti rat.

Tvrdnja ruskog zamjenika ministra odbrane, generala Aleksandra Fomina, da je povlačenje izvedeno kao zalog dobre volje i "buduće saradnje" u pregovorima s Ukrajinom očita je laž jer, da je tako, ruske snage ne bi nastavile razarati druge dijelove Ukrajine niti bi masakrirale stotine civila u regiji iz koje su se povukle.

Superiornost na papiru i bitno drukčija stvarnost

Ruska vojna superiornost nad Ukrajinom bila je golema, barem na papiru. No kako u svojim detaljnim analizama na Twitteru objašnjava ruski vojni analitičar iz američkog Centra Wilson Kamil Galejev, ruska vojska je, unatoč imidžu koji je gradila desetljećima, slaba i ustvari ne zna ratovati jer nema gotovo nikakvo iskustvo ratovanju protiv drugih regularnih vojski nakon Drugog svjetskog rata.

Galejev se u svojoj analizi ruske vojne slabosti poziva na pomalo neočekivani autoritet: Igora Strelkova, bivšeg agenta ruskog FSB-a koji je odigrao ključnu ulogu u aneksiji Krima i uspostavi separatističkih paradržava u ukrajinskom Donbasu 2014. (gdje je neko vrijeme bio i ministar odbrane), a koji je sam u intervjuu na ruskoj televiziji priznao da je Rusija na osvojenom teritoriju uglavnom kontrolirala samo uske koridore oko cesta i da "ukrajinsko vojno zapovjedništvo djeluje za red veličine kompetentnije od ruskog".

Ruska vojska i njezina prethodnica, sovjetska Crvena armija, bile su prilično uspješne u suzbijanju civilnih nereda u Mađarskoj 1956., Čehoslovačkoj 1968. itd., ali bile su manje uspješne u suzbijanju gerilskih pokreta u Afganistanu i Čečeniji. Iako su čečenski separatisti bili gerilci bez dovoljno teškog naoružanja i odgovarajuće protuzračne odbrane, Rusi su pretrpjeli velike žrtve i izgubili Prvi čečenski rat, unatoč ogromnoj materijalnoj i vojnoj nadmoći.

Od 2. svjetskog rata jedina prava vojska protiv koje su ratovali bila je gruzijska

Slomili su otpor pobunjenika tek u Drugom čečenskom ratu, kad su pribjegli taktici s kojom nisu mogli izgubiti - opkolili su glavni grad Grozni i uništili ga do temelja, sve dok, više od dva mjeseca kasnije, pobunjenici nisu bili prisiljeni na očajnički proboj i bijeg iz grada pri kojem su mnogi izginuli.

Kad su UN-ovi humanitarci ušli u osvojeni grad, opisali su ga kao "devastiranu i još uvijek nesigurnu pustoš prepunu tijela". UN je tri godine kasnije opisao Grozni kao najrazoreniji grad na svijetu.

O ostalim razlozima gubitaka ruske vojske na ukrajinskom bojnom polju čitajte na OVOM linku.