Izgnane, ali ne i nijeme: Iranke u dijaspori svjedoče o brutalnosti režima u Teheranu

Brutalni obračun iranskog vjerskog režima s demonstrantima ne ostavlja prostor za sumnju - vlast je potpuno izgubila obzira prema vlastitom narodu. Snimci ubijenih i represija bez presedana izazivaju zgražanje širom svijeta, ali posebno među Irankama i Irancima u dijaspori, koji iz daljine proživljavaju strah, nemoć i neizvjesnost za sudbinu svojih najbližih.

Dok komunikacijske blokade prekidaju veze s domovinom, mnogi u egzilu odlučuju da više ne mogu šutjeti te nastavljaju borbu protiv režima - s ulica europskih gradova.

Među njima su i pet Iran­ki u Njemačkoj.

Trending

Mile Bošnjakovski: Između identiteta, genijalnosti i lične krivice

Ati kaže da u nekom trenutku jednostavno niti ona više ne može ostati pasivna. Za mladu molekularnu medicinarku koja je prije deset godina pobjegla iz Irana samo s koferom i laptopom, to znači organizirati prosvjede protiv režima u svom novom domu Bonnu i glasno podići svoj glas.

"Ovaj režim Irana nije legitiman, nikada nije bio legitiman, kad protiv vlastitoga stanovništva počinje rat", kaže Ati na skupu u centru grada i dobiva gromoglasan pljesak.

Prije 2 dana

Putin razgovarao s Netanyahuom i Pezeshkianom: "Spreman sam posredovati"

Brutalnost režima

Dan kasnije, nakon noći gdje je jedva oka sklopila, diže se iscrpljena i s drhtavicom. Osjeća se isto kao mnoge Iranke i Iranci u progonstvu koji, suočeni s neobuzdanom brutalnošću režima i hiljadama mrtvih, dolaze do granice ne samo svoje psihičke nego i fizičke izdržljivosti. Ati očajnički pokušava preko mobitela, fiksnog telefona i društvenih mreža stupiti u kontakt s rodbinom i prijateljima, što je gotovo nemoguće zbog komunikacijske blokade.

To ima kobne posljedice i za zdravstveni sistem u Iranu, kaže doktorica za DW

"Prekinuta je i komunikacija među bolnicama u Iranu. To znači da ljudi umiru jer ne mogu dovoljno brzo dobiti pomoć", rekla je.

Dodaje da vjerski režim brutalno postupa i prema dobrovoljnim pomagačima.

"Čujemo da ljekare hapse, pa čak i ubijaju kad odlaze pružiti pomoć povrijeđenima u njihove domove", kazala je.

Ati kaže da iranska vlada koristi i vozila hitne pomoći kao krinku za hapšenje demonstranata. Rado bi o tome razgovarala s ocem i bratom, ali oni su pristaše režima i već godinama s njima uopće ne razgovara. Kod mnogih Iranaca raskol prolazi kroz vlastitu porodicu i to nije ništa neobično.

Ipak, Ati ne pomišlja odustati. Nastavit će i sljedećih sedmica izlaziti na ulicu u Njemačkoj.

"Jedan dio mene još je u Iranu. Jedan dio mene ostao je ondje, taj dio sada gori i ubijaju ga. Ali ja odavde, iz Njemačke, želim nastaviti borbu za slobodan i miran svijet i protiv nasilnih islamista", govori kroz suze.

Užas neizvjesnosti što je s rodbinom i prijateljima

Tridesetak kilometara dalje, Mojdeh Norzad odvaja nekoliko minuta za razgovor u pauzi u svojoj kelnskoj ljekarni. Prije sedam godina preuzela je poslovanje. Kao mlada žena i politička aktivistica u Iranu je imala ogromnih problema pa je 1984. pobjegla u Njemačku. Ovih dana to znači raditi kako god zna i može, jer je mislima uz prosvjednike i svoje tri sestre koje još žive u Iranu.

"Već sedmicu nemam nikakav kontakt. Ni s jednom od njih tri. Ni s rodbinom svoga muža. U Iranu još imam mnogo prijatelja i poznanika, ali ne znam kako su", kazala je Norzad.

Opisuje osjećaj nemoći koji dijele mnogi Iranci u egzilu, pet hiljada kilometara od domovine.

"Osjećamo očaj i bespomoćnost. Nije lako izdaleka gledati na sve to", rekla je.

Kaže kako to nije više nikakva politika, nego puko siromaštvo, beznađe i represija tjeraju ljude na ulice. Iranke i Iranci više ne mogu trpjeti i to razlikuje sadašnje prosvjede od mnogih ranijih. Spominje vapaj jedne Iranke koji se ovih dana proširio svijetom.

Svejedno je ako me upucaju

"Kaže: 'Već 47 godina ne živim, ja sam već mrtva. Ako me upucaju, neka upucaju, svejedno je. To nije bio život.'", ispričala je.

Mojdeh Norzad ne vjeruje da će režim mula sada zaista pasti jer se ljudi goloruki suprotstavljaju režimu naoružanom do zuba. No nije napustila san o slobodnom, ravnopravnom i demokratskom Iranu bez islamske vlasti. Što bi prvo učinila kad bi se nakon 42 godine vratila u domovinu?

"Posjetila bih grobove svojih roditelja i grobove mnogih prijatelja koji su ubijeni", rekla je.

Hellen Nosrat, Rosa Franke i Mina Ahadi također već desetljećima ne mogu posjetiti Iran. Kao protivnice režima morale su napustiti domovinu. Njihove priče su potresne i pokazuju da se borba protiv religijske diktature može nastaviti i iz daljine.

Prije 3 dana

Raste napetost: Više zemalja poziva svoje građane da napuste Iran

Nosrat je preživjela opasan bijeg s petogodišnjom kćeri i trogodišnjom nećakinjom. Franke je tri godine provela u zloglasnom zatvoru Evin u Teheranu. Ahadi je u Iranu u odsutnosti osuđena na smrt nakon što su njezina muža pogubili.

Sastaju se u jednom kafiću u Kölnu gdje godinama planiraju i organiziraju proteste i skupove kad god treba javno govoriti o kršenjima ljudskih prava u Iranu.

"Upravo razmišljam o tome kako ovamo dolazimo već više od dvadeset godina i kako smo pokrenule mnogo toga, naprimjer kod grozota kao što je kamenovanje i smrtna kazna. Ali prije smo imale optimističniji stav. Sad je ostala samo ljutnja zbog ovog ubojitog režima. Mora konačno pasti", kaže Ahadi za DW.

"Teta, pomozite nam!"

Rosa Franke prepričava posljednji razgovor sa svojom nećakinjom iz Teherana. Rekla joj je da je situacija gora od rata. Milicije odvode ljude koji protestiraju protiv vlade bez obzira na dob, čak i djecu i osamdesetogodišnjake.

"Počela je plakati i rekla: 'Teta, treba nam pomoć iz inozemstva. Ljudi se ovdje svih boje. Revolucionarna garda sada je na ulicama, sve su pobili'", ispričala je.

Uprkos svemu, ove tri žene nikada nisu razmišljale o odustajanju. Ni sada neće.

Obratit će se i njemačkoj vladi i kancelaru Friedrichu Merzu i pozvati ih da učine više nego dosad. Hellen Nosrat kaže da Njemačka treba vlastitu politiku prema Iranu, nezavisnu od SAD‑u i da mora braniti demokratiju u Iranu.