Italija uzdrmana zagonetnim ubistvom Cloe Bianco: 'Večerala, popila čašu vina'

Cloe Bianco (58) iz Marcona u Venetu postala je nacionalna junakinja barem za dio italijanskog javnog mnijenja.

Podržava je Ministarstvo obrazovanja, sveučilišta i nauke, nema portala gdje nije prisutna, zahvaljujući samo jednoj njezinoj gesti: ubila se pošto je dokazano bila segregirana, izolirana, odbačena.

Spalila se 10. juna u kamperu u kojemu je živjela, izvan sela, bliža zečevima i lisicama nego ljudima.

Trending

Savez kolumnista | Prof. dr. Armin Kržalić: Doktor Smrt

Na internetu je ostavila svoj posmrtni oproštaj:

"Danas moja slobodna smrt, tako završava sve što me se tiče. Odmah nakon objavljivanja ove obznane obavit ću moje samospaljivanje, koje se može definirati kao moja slobodna smrt. U ovaj posljednji dan proslavila sam ukusnim obrokom i odličnim Bakhovim nektarom, uživajući posljednji put vino i hranu koje volim. Ta jednostavna proslava kraja mog života bila je popraćena slušanjem dobre glazbe u mojoj kućici na kotačima, gdje ću sada ostati."

Zabilježila je i jednu možda još strašniju rečenicu:

"Ružna sam, definitivno ružna, ja sam transrodna žena. Ja sam uvreda svome rodu, uvreda ženskom rodu. Ne izazivam ni samilost, čak ni to", prenosi Slobodna Dalmacija.

Podsmijeh i gađenje ispratili su s ovog svijeta tu osobu koja se od pete svoje godine osjećala curicom, zaključanom u neželjenu tipu tijela, i koja je u jednom trenutku odlučila da uzme svoju slobodu, da se u javnosti pojavi onakva kakvom se ćutila.

Niti je ona shvatila svijet oko sebe, provinciju u bigotnom Venetu, niti je svijet shvatio nju. Pa se osamila. Pa se ubila. Tek onda se neko sjetio da je i ona bila ljudsko biće, s pravom na svoju profesiju, s ustavnim pravom na rad. I pravom na svoj identitet, na svoj stil života.

Prije sedam godina se dotadašnji profesor fizike Luca Bianco pojavio u razredu u ženskoj odjeći. Od učenika je zahtijevala da je zovu Cloe, objasnivši razloge svog odabira. Osobne razloge osobnog odabira. Koji ni na koji način nije utjecao na kvalitetu njezina (dotad formalno: njegova) nastavničkog rada.

Otac nekog učenika napisao je prosvjedno pismo Eleni Donazzan, oblasnoj prisjednici ("ministrici") za obrazovanje, rad i ravnopravne mogućnosti. Ukratko, osobi u oblasnoj vlasti predsjednika Luce Zaie zaduženoj ne samo za obrazovanje, nego i za prava iz rada i uz rad, te za, nota bene, ravnopravnost pripadnika osobitih skupina – vjerskih, etničkih, ali dakako i rodnih, i spolnih.

Izgubivši radni spor, Cloe Bianco izgubila je volju za borbu za svoj život. Što je smatrala činom oslobođenja preobrazilo se u akt diskriminacije. Neko joj je, očito rekao da je odvratno ružna.

Na fotografijama se to ne bi reklo. Lice joj je ono koje jest, ali na njemu je blag osmijeh koji nije mogao biti baš namješten, koji svjedoči o vjerojatno blagoj osobi. Koja bi možda i našla srodnu dušu (s tijelom) da nije izvrgnuta poruzi. Neka njena bivša učenica svjedoči kako su, kad je "sablazan" izbila 2015, roditelji nagrnuli na "informacije", osobito oni koji nisu dotad nikada povirili u školu, samo da "razgledaju čudovište".

Odvezla se kamperom u šumu između Auronza i Misurine, sela za koja niko nije čuo dosad ako nije bio iz bliže okolice. Samovala je ondje nekoliko godina. I ondje je skončala.

Sada je spominju na mitinzima, demonstriraju za nju pred ministarstvima, posvećuju joj večeri zajednice LBGTQ. Je li politički nekorektno primijetiti da su zakasnili, barem tri sedmice?