Intenzivirano slanje pomoći na Haiti

 

Foto: Boston.com

Uprkos masovnom odzivu međunarodne zajednice, pomoć još sporo stiže do stanovništva Haitija, a ljudi pod ruševinama i dalje umiru pred očima spasilaca.

Sedam dana poslije potresa koji je razorio tu karipsku državu, spasilačke ekipe iz cijelog svijeta pretražuju ruševine u potrazi za preživjelima, ali sa sve manje uspjeha, prenose mediji.

Vlasti na Haitiju procjenjuju da je život izgubilo između 100.000 i 200.000 osoba. U masovnim grobnicama dosad je sahranjeno oko 75.000 tijela.

Samo u Port-au-Princu je oko 300.000 osoba ostalo bez krova nad glavom, a neki gradovi su potpuno razoreni. Preživjelima je potrebna ljekarska njega, sklonište, voda i hrana.

U Leoganeu, gdje je bio epicentar potresa, više nema skoro nijedne kuće, a prve spasilačke ekipe stigle su tek petog dana poslije potresa. Slična je situacija i u gradu Pti Goav.



Oko 12.000 američkih vojnika je na Haitiju kako bi zaveli red i spriječili pljačke i otimačinu pošto među stanovnicima raste ogorčenje zbog gladi i sporog pristizanja pomoći. Američki helikopteri izbacuju pakete s hranom i vodom.

UN su odlučile da privremeno razmjeste na Haiti oko 2.000 vojnika i 1.500 policajaca kao pojačanje međunarodnoj misiji u toj zemlji, koja broji 9.000 osoba.

Kancelarija UN za koordinaciju humanitarne pomoći ocijenila je da je situacija u Port-au-Princu stabilna, mada još ima nasilja i pljačke, ali je upozorila da su neke oblasti i dalje visokorizične pošto je iz srušenih i oštećenih zatvora pobjeglo oko 4.000 kriminalaca.



Ljekarski timovi zasad nisu registrovali nikakvu epidemiju zaraznih bolesti, kao što se strahovalo, ali mnogim ljudima je ugrožen život zbog tetanusa ili gangrene, bolnice su pretrpane i nema dovoljno lijekova i medicinske opreme.

Svjetski program za hranu (WFP) osigurala je hranu za oko 200.000 osoba, a ostale humanitarne organizacije za još 130.000 njih.

Predsjednik Svjetske banke Robert Zoelick pozvao je donatore da hitno reaguju kako očaj stanovništva ne bi prerastao u nasilje.



Napominjući da iskustva iz Afganistana, Liberije i Indonezije pokazuju da je neuporedivo djelotvornije kada donatori sarađuju s vladom pogođene zemlje, umjesto da je zaobilaze, Zoelick je istakao da je od ključnog značaja da donatori ostanu u zemlji i kada se slegne medijska prašina.