"Putin je ubio moju porodicu, sin mi je umro na rukama": Potresna ispovijest Ukrajinke

"Bio je sve o čemu sam mogla sanjati, primjer kakav muškarac treba biti. Bio je centar naše porodice, naše tvrđave i našeg srca. Ostvario je moje najtajnije snove."

Marininog 34-godišnjeg supruga, Mihaila, ubile su ruske trupe 6. marta u prigradskom gradu Irpin, na periferiji Kijeva.

Ovo je priča o jednoj granati koja je pogodila jedan stan i uništila jednu obitelj.

Trending

Objavljen snimak "dječije igre" u Sarajevu, komentari: "Manje pucalo u ratu"

Marina želi ispričati svoju priču zbog Mihaila (54) i njihovog sina Sergeja (32) koji je također ubijen u istom napadu.

Upozorenje: Neki čitatelji mogu smatrati da su detalji u ovoj priči uznemirujući.

Ekipa BBC-a s njom razgovara putem videopoziva. Maryna se sada skriva kod rođaka u zapadnoj Ukrajini, zajedno sa kćerkom Yannom i unukom. Trogodišnjak se zove Myhailo, po djedu kojeg je obožavao.

"Kada se negdje ubije osoba," govori Marina, "policija traži ubicu. Postoji sudski postupak. Osoba se kažnjava. A sada nije ubijena samo jedna osoba, već mnogo njih. Ubija se cijeli jedan narod. Želim da svijet vidi ko to radi, kako bi Putin i njegov režim bili krivi za ubistvu mojih najmilijih."

Kada su Rusi počeli gađati Irpin, Marina, njen suprug i sin napustili su stan i preselili se u obližnji dom njezine kćeri. Na dan napada, zbog uzastopnog granatiranja otišli su do podzemnog parkirališta koje je bilo pretvoreno u sklonište.

Navečer se činilo da je je situacija bolja pa su se popeli u stan na 15. spratu po hranu i kako bi okupali unuka.

"Sve smo uradili brzo", rekla je, "onda smo začuli grmljavinu. Mihajlo i Sergej su nas odgurnuli - mene, moju kćer i unuka. Uspjeli smo izaći, ali oni nisu. Osjetila sam zviždanje u ušima i vrelinu na koži. Nisam znala šta se dogodilo, ali znala sam da sam živ."

Granata je pogodila spavaću sobu stana i raznijela je od zida do zida.

Vani u hodniku počela je dozivati svoju obitelj i, pipajući, našla je kćer i unuka. Bili su uplašeni, ali neozlijeđeni - spasio ih je madrac koji je pao na njih.

"Počela sam zvati muža i sina", kaže ona. "Zvala sam 'Sergej, Miša'. Odgovorio mi je sin. Pratila sam njegov glas i našla stan. Moj muž je bio na gornjoj stepenici. Da je stigao preći još samo nekoliko centimetara, bio bi živ. Cijeli betonski zid je pao na njega."

Sergej je bio živ: "Moj sin je vrištao - 'Mama ne dolazi ovamo. Bježi! Bježi odavde i povedi Yannu i bebu sa sobom'. Shvatila sam da se ne može pomjeriti. Rekla sam: 'dragi moj, molim te, čekaj, vratit ću se po tebe'."

Marina, Yanna i mali Mihailo sišli su dole kroz dim i prašinu - korak po korak, prestravljen. Dolje na parkingu je molila susjede da pomognu. "Muškarci su otišli prvi", rekla je, "u tren oka. Sišli su i rekli da je neko živ, ali ništa ne mogu učiniti. Tražila sam plahte i zavoje i rekla da ću sama otići tamo."

"Sa mnom je došla i jedna doktorica. Pronašli smo mog sina, još uvijek je bio pri svijesti. Trbuh mu je bio razderan, a noge slomljene. Rekao je 'Mama, ne mogu ovo podnijeti. Ubijte me sada'. Sin mi je umro, ne tražeći ništa, samo psujući Putina."

S njim su umrli i Sergejevi planovi - njegova nada da će se skrasiti i imati obitelj. "Nikada neću moći vidjeti djecu svog sina", govori Marina. "Putin nije ubio samo mog sina i muža. On je ubio moju obitelj."

Ožalošćena supruga i majka ima svoje ime za "specijalnu vojnu operaciju" ruskog čelnika. Ona kaže da je riječ o "specijalnoj operaciji granatiranja". Jedna granatirana kuća mogla bi biti slučajnost, tvrdi ona, ali ne i stotine kuća diljem Ukrajine. Ona kaže da su Rusi namjerno gađali kuće u Irpinu.

"Tenkovi su se kretali s jednog mjesta na drugo, kako bi imali najbolji pogled", kaže mi ona.

Ona ljutito odbacuje tvrdnju Vladimira Putina da je njegova misija zaštititi govornike ruskog jezika. "Nije me trebao spašavati", kaže ona. "Nikad nisam bila potlačena. Cijeli život govorim ruski. Mogla sam putovati. Mogla sam govoriti jezikom koji sam htjela. Počela sam govoriti ukrajinski kao oblik protesta (kao i mnogi drugi). Putin me naučio da volim svoju domovinu još više."

Maryna kaže da je svaki dan teži.

"Probudiš se ujutro i nema te osobe koja ti je najbliža, ona koja je uvijek rekla 'dobro jutro' i skuhala ti kafu. Ne postoji niko ko može doći i zagrliti te ako nisi u dobrom raspoloženju."

Kaže da su ona i Mihailo bili "veliki sanjari", uvijek planirajući budućnost. Sada umjesto snova, dolazi samo briga.

"Moj unuk ne zna da su mu djed i ujak preminuli", kaže ona. "Boji se buke. Kad čuje zvuk, pita je li pucaju loši momci. Moram spasiti kćer i unuka i maknuti ih iz rata."

Nakratko se činilo da su izbjegli prijetnju tako što su stigli do grada Lavova, blizu poljske granice. No, u nedjelju rano ujutro i Lavov je napadnut, a u napadu krstarećih raketa ubijeno je 35 ljudi u vojnoj bazi za obuku. 

Mihailo i Sergej još uvijek leže nepokopani u ruševinama stana.

"Moj muž i sin su još uvijek tamo", kaže ona. "Ne mogu ih sama pokopati. Nema sahrana, nema doktora, nema mrtvačnice. Nadam se da postoji način da ih pokopamo, s njihovim imenima na grobovima. Želim da im mogu otići u posjet."