Da li je Bjelorusija sljedeća na Putinovom spisku?

Odnosi Rusije i Bjelorusije sve su intenziviniji u posljednje vrijeme, što po mišljenju svjetskih medija, potvrđuju sve češći sastanci dva predsjednika, ali i otkrivaju eventualne planove ruskog predsjednika za boljom kontrolom nad Minskom, prenosi Radio Slobodna Europa.

Putinov plan za penziju zavisi od Bjelorusije

Predsjednik Vladimir Putin je ostao na vlasti više od pet godina, ali on već mora da razmotri svoj naredni potez, ocjenjuje Bloomberg i dodaje da tranzicija između ruskih lidera rijetko protiče glatko, pa Putin traži načine da osigura svoj kontinuirani utjecaj uspostavljanjem bliže unije sa susjednom Bjelorusijom.

“Ruski ustav dozvoljava predsjedniku da služi samo dva uzastopna mandata. Godine 2008., umjesto da promijeni zakon i bude ismijan kao diktator iz Centralne Azije, Putin je predsjedništvo ustupio bliskom savezniku Dmitriju Medvedevu. Ali, on je mrzio da svira drugu violinu i nije volio Medvedovu otvorenost za više saradnje sa SAD."

Bloomberg podsjeća da su Putinov prethodnik Boris Jeljcin i bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko, vođeni žaljenjem zbog raspada ekonomskih veza nakon raspada Sovjetskog Saveza, potpisali okvirni sporazum o Uniji 1997. godine., sa jedinstvenom valutom, zastavom i amblemom, zajedničkim tržištem i jedinstvenim sudstvom.

“Jedini element Unije koji postoji za obične ljude danas je besprijekorno zajedničko tržište rada. Sama Rusija je ravnodušna oko bliskije zajednice sa ekonomski slabom Bjelorusijom, kojom upravlja Lukašenko. Konkretno, proširenje ruskog monetarnog sistema na Bjelorusiju, kako je Lukašenko nekad predlagao, moglo bi da oslabi rublju i potkopa makroekonomsku stabilnost Rusije...

Sada, međutim, ujedinjenje je politički atraktivno za Putina, i to ne samo zato što 2024. godine može da preuzme ojačani Vrhovno državno vijeće (tijelo za saradnju Rusije i Ukrajine kojim od 2000. upravlja Lukašenko), već i da zadrži veliki dio moći bez promjene Ustava.

Zašto svijet treba da obrati pažnju na Putinove planove za Bjelorusiju?

Kolumnistica The Washington Posta Anne Applebaum 10. septembra 2001. objavila je kolumnu o Bjelorusiji, bivšoj sovjetskoj republici koja je stisnuta između Rusije i Europe. U njoj je opisano kako bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko krade izbore, držeći čvrstu kontrolu nad medijima i ekonomijom, uznemiravajući političke protivnike i povremeno ih ubijajući.

Applebaum navodi da su dan nakon objavljivanja te kolumne - 11. septembra 2001. - dva aviona pogodila Svjetski trgovinski centar, treći je pogodio Pentagon, četvrti se srušio u oblast Pensilvanije.

“Skoro dvije decenije od tada, ništa se u Bjelorusiji nije fundamentalno promijenilo. Lukašenko je i dalje najdugovječniji diktator u Europi. On i dalje uznemirava opoziciju, manipuliše medijima i drži ekonomiju pod pažljivom kontrolom...

Ali dok Bjelorusija ostaje ista, njen veliki istočni susjed se mijenja. Konkretno, ambicije Lukašenkovog kolege de facto diktatora, ruskog predsjednika Vladimira Putina, rastu. Pošto je njegova ekonomija i dalje slaba, a njegova popularnost kolebljiva, Putin je dobio potrebu za spektakularnim uspjesima u vanjskoj politici.

Applebaum ocjenjuje i da je u međuvremenu moguće da će Rusija progutati Bjelorusiju, kao i da se sada čini da je Moskva spremna da se razotkrije.

“U posljednjih nekoliko sedmica, Lukašenko i Putin su se sreli najmanje dva puta... Ne samo da su Bjelorusi možda na rubu gubitka nezavisnosti; pored toga, Moskva bi mogla biti na pragu da postane, opet, imperijalna prijestonica u punom kapacitetu koji upija i vlada nad više zemalja... Putin je opisao kolaps Sovjetskog Saveza kao najveću političku katastrofu 20. vijeka; razumljivo je da će se u 21. vijeku pokušati ponovo spojiti.“

Problem Trampove Rusije daleko gori nego što smo svi mislili

Portal The Inquire posebnu pažnju posvećuje odnosu američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Bjelorusiji i prenosi navode agencije Associated Pressa kojoj je američki zvaničnik rekao da su pomoćnici za nacionalnu sigurnost tražili informacije o poljskim upadima u Bjelorusiji, što je zahtjev zbog kojeg se podižu obrve jer se čini da postoji malo dokaza o takvim aktivnostima.

"Poljska je od svih istočnoeuropskih zemalja zabrinuta zbog Trumpovog prijateljskog tona prema Rusiji. U međuvremenu, interes Putina za ‘gutanje’ Bjelorusije – uz moguće korištenje lažnih ‘poljskih upada’ kao izgovor - samo se intenzivirao zadnje dvije godine od kada je 45. predsjednik položio zakletvu.

Tu je onda čudna stvar američke politike prema sićušnoj balkanskoj državi Crnoj Gori, koja je 2017. postala prva nova članica NATO-a poslije deset godina... Zapravo, kada je u pitanju Crna Gora, Tramp je bio ‘agresivan’ – na viralnom snimku u kome je na Generalnoj skupštini UN-a gurnuo crnogorskog premijera. Većina gledalaca je gledala snimak kako bi se nasmijala. Ono što nije tako smiješno je to što su ruski obavještajci bili umiješani u zavjeru za planirano ubistvo crnogorskog lidera 2016. – jer je Putin odlučio da tako spriječi širenje NATO-a. Cilj koji, izgleda, dijeli sadašnji predsjednik Sjedinjenih Država.“

U tekstu se ocjenjuje i da iza bizarnih odjeka Bjelorusije, Crne Gore i Afganistana, Amerikanci gledaju kako se Bijela kuća pokorava Putinovom timu, svaki put kad dobije priliku, od napuštanja Sirije do sankcija za omiljenog ruskog oligarha Pola Manaforta.

“Putin takođe nije tako jak kao što voli da svijet misli da jeste. Njegove ambicije mogu biti ograničene - ali samo sa američkom politikom koju podržavaju američki demokratski saveznici, a ne ruski diktator. Ako ne budemo pazili na ovo, Amerika bi se mogla probuditi iz dugog sna sa snijegom do prozora na drugom spratu, a onda čestitke, vi ste u III svjetskom ratu.“

Nada za budućnost Europe

Kolumnistica Guardiana Natalie Nougayrède donosi tekst o situaciji u Bjelorusiji, ali i o njenom značaju u prošlosti.

Ona navodi da je u decembru otputovala u Minsk na seminar sa grupom europskih historičara, kao i da su nekoliko milja izvan glavnog grada Bjelorusije, posjetili mjesta gdje su nacisti i Staljinova tajna policija počinili neke od najgorih zločina 20. vijeka.

“Minsk je, naravno, van Europske unije, u zemlji u kojoj vlada diktator, u nekoj sivoj zoni između Europe i Rusije. Malo ljudi u zapadnoj Europi zna za Bjelorusiju, a kamoli da su je posjetili... Suočavanje u potpunosti s onim što se desilo je dovoljno teško za Bjeloruse u čijoj državi dominira autokratija i propaganda. Ali to je isto tako teško za mnoge od nas negdje drugo, jer smo skloni pamtiti 20. vijek sa zapadne tačke gledišta, a ne iz potpuno kontinentalne perspektive. Gvozdena zavjesa, koja je podignuta prije tri decenije, još uvijek ostaje u našim glavama.“

Autorka dodaje da je u tom dijelu Europe, koji je doživio najgore noćne more 20. vijeka, pronašla znake pozitivne energije, težnju ka osnovama demokratije i dijaloga.

“To je zadatak koji je bez sumnje ometen režimom koji voli da zatvara disidente... Sa ključnim testovima za Europu (ne samo Brexit i izbori za Europski parlament u maju), u Bjelorusiji sam našla više razloga za nadu nego za tumaranje. Vratila sam se još uvjerenija nego ikada da će se problemi u Europi rješavati tek kada pokažemo veću znatiželju za sjećanja drugih naroda.“