O Ani Brnabić i negiranju genocida: Mogu li biti žrtve ako počine genocid

Tokom dijela razgovora o Haškom tribunalu, novinarka je napravila opasku u vezi s jezikom, odnosno kako joj se čini da zvanični Beograd izbjegava da upotrebi reč "genocid", na šta je premijerka odgovorila: "Ne mislim da je to bio genocid. Bio je to užasan, užasan, užasan zločin. Ne mislim da je to bio genocid, jer to nije bila akcija u kojoj je neko rekao: Hajde da pobijemo sve ljude, da tu više ne bude Muslimana.'

Piše Tomislav Marković za AlJazeera Balkans

Tu se novinarka uključila primjedbom, izrečenom uz snishodljiv osmijeh, kao da se obraća djetetu: Ne morate istrijebiti sve da bi to bio genocid, a Brnabić se pozvala na definiciju genocida, prema kojoj moraš imati namjeru da istrijebiš sve - i djecu, i žene. Novinarka je potom pitala: Nije bilo djece mlađe od 16 godina koja su pobijena u Srebrenici?" Brnabić je, vidno zbunjena, zamuckujući i gutajući knedle, odgovorila: Da budem iskrena, ne mislim da je to bio genocid. Teško mi je govoriti o tome, jer to jeste bio užasan zločin. Zločin zbog kojeg se osjećam loše, zbog kojeg se stidim, jer je počinjen u ime Srba, zločin koji je stvorio sliku o Srbima kakva se ne treba stvarati o našoj zemlji. Nije to bilo pitanje, ali odgovoru premijerke zemlje koja poriče genocid ne gleda se u zube.

Negiranje genocida omiljeni srpski sport

Onda je prešla na lakše, LGBT teme, rekavši da se i tim povodom "stvara slika o Srbima kao konzervativnim, homofobičnim ljudima. A Srbi nisu takvi, Srbi su otvoreni, ljubazni, srdačni ljudi, koji ne cijene druge po tome da li su muslimani, Hrvati, gej ili strejt, već da li je neko dobar ili loš čovjek. To je ono što volim kod svoje zemlje. Osjećam se užasno zbog '90-ih i onoga što je urađeno u ime Srba."

U intervjuu je bilo i već standardnih premijerkinih izjava da Haški tribunal nije donio pravdu niti doprinio pomirenju, kao i uobičajenog prebacivanja teme na drugi teren, na krivicu drugih učesnika u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Uprkos premijerkinom stidu, pokazalo se još jednom da je poricanje genocida u Srebrenici omiljeni sport srpskih političkih funkcionera. Prilično bestidan sport, usput budi rečeno.

Nije Srbija prva zemlja u historiji koja je pokrenula ratove, izvršila agresiju, počinila stravične masovne zločine da bi potom uložila silnu energiju u poricanje zlikovačke prošlosti. Bilo je mnogo takvih užasa u prošlosti, a brojni istraživači bavili su se problematikom poricanja počinjenih zločina. Profesor Stenli Koen napisao je klasičnu studiju Stanje poricanja, u kojoj je klasificirao mehanizme, kognitivne prakse, retoričke figure, logičke obrte koji se koriste u negiranju zločina. U toj knjizi anticipirano je i ono što premijerka Srbije govori o genocidu u Srebrenici, kao i njeni traljavi pokušaji poricanja.

Strategije poricanja

Kad Brnabić kaže da se u Srebrenici nije dogodio genocid, već "užasan, užasan, užasan zločin", to se zove poricanje tumačenja, kolokvijalno rečeno: Desilo se nešto sasvim drugo. Ona priznaje da se nešto dogodilo, da je izvršen zločin koji karakterizira kao užasan, ali uporno, iznova i iznova, odbija da taj zločin nazove genocidom. Uprkos tome što je u više presuda Haškog tribunala pokolj počinjen u julu 1995. godine jasno i nedvosmisleno nazvan genocidom. Premijerka priznaje činjenicu zločina, ali se ne slaže s njegovim pravnim tumačenjem.

Zato joj je neophodna diskvalifikacija rada Haškog tribunala, jer ako taj sud nije uspio donijeti pravdu, ako ne doprinosi pomirenju, ako je to jedna sumnjiva institucija, onda ni činjenice utvrđene u presudama tog suda nemaju obavezujući karakter. Tako genocid lakše može da se transformira u užasan zločin, što spada u oblik poricanja poznat kao djelomično priznanje.

Kada Brnabić pokušava diskreditirati čitav rad Haškog tribunala zato što nije osudio hrvatske generale za zločine u operaciji "Oluja", a ni Bošnjake ili pripadnike bivše Oslobodilačke vojske Kosova, Brnabić primjenjuje strategiju koju Koen naziva optuživanje optužilaca. Svrha ovog metoda poricanja je da se "pažnja skrene sa vlastitog ponašanja" te da se pošalje sljedeća poruka: "Drugi su grešni – i u tome je pravi problem." Nije problem u zločinima i genocidu koje su počinile srpske snage, nije problem u projektu stvaranja "velike Srbije" etničkim čišćenjem, a još manje u velikosrpskoj ideologiji kao legitimacijskoj osnovi za zlodjela, nipošto! Problem je u Haškom tribunalu, koji je loše radio svoj posao, pa je ne samo utvrdio da su Ratko Mladić, Radislav Krstić i njihovi saradnici u Srebrenici počinili genocid (a to je bio samo običan, mada "užasan zločin"), nego nije osudio počinioce zločina nad Srbima.

Kada premijerka Srbije skreće pažnju s činjenice da zvanični Beograd, uključujući i nju samu, odbija da masakr u Srebrenici okarakteriše kao genocid, pa govori o zločinima počinjenim nad Srbima koji su ostali nekažnjeni, ona pribjegava strategiji poricanja koju Koen naziva poređenje u vlastitu korist. Cilj ove strategije je relativizacija vlastitih zlodjela ukazivanjem na zločine koje su počinile druge strane, čime se ističe vlastita ispravnost. U suštini, riječ je o razradi kolokvijalne formulacije koja se često može čuti: "A šta su tek oni nama radili..." Ono što Brnabić govori zapravo znači: možda mi jesmo počinili neki "užasan zločin", ali su naši zločinci bar kažnjeni, ali zato su drugi isto tako činili zločine, a nisu čak ni osuđeni. To je još jedna varijanta autoviktimizacije, "Srbi su uvijek žrtve, pa čak i kad počine genocid", među srpskim političarima poznat i kao "užasan, užasan, užasan zločin".

Ratko Mladić, humanitarac

Pokušavajući da objasni zašto misli da u Srebrenici nije bilo genocida, Brnabić se poziva na neku neimenovanu definiciju, valjda iz nekog priručnika Srpske akademije nauka i umetnosti, po kojoj genocid podrazumijeva istrebljenje svih pripadnika neke etničke grupe. Ispade Ratko Mladić veliki humanista jer u Potočarima nije streljao žene! Po premijerki Srbije, Mladić i njegove ubilačke horde nisu imali namjeru da pobiju sve Bošnjake, nego samo muški dio populacije. Pa nećemo valjda ubijanje muškaraca i dječaka da nazovemo genocidom?! Koliko je ovakav način razmišljanja u suštini zločinački nije potrebno posebno naglašavati.

Osim što koristi strategiju klasifikovanu kao poricanje namjere, Brnabić pokazuje zapanjujuće neznanje za osobu koja zauzima najvišu funkciju izvršne vlasti. Prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1948. godine, genocid se definiše kao niz zločina počinjenih "u namjeri da se potpuno ili djelimično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa". Dakle, "potpuno ili djelimično".

Nigde se u definiciji genocida ne pominju ni žene ni djeca (mada srpske vojne snage, istini za volju, nisu bile tako osjetljive na pol i životnu dob, pa su žene masovno silovane i ubijane, a samo tokom opsade Sarajeva pobijeno je više od 1.600 djece). Bilo bi zanimljivo da nam premijerka otkrije gdje je pronašla definiciju genocida na koju se poziva. Možda u nekoj knjizi Vasilija Krestića o genocidu ili nekoj sličnoj lektiri kojom premijerkin šef Aleksandar Vučić prekraćuje besane noći?

Pozitivan moralni bilans

Premijerkina teza o zločinu koji je "stvorio sliku o Srbima kakva ne treba da se stvara o našoj zemlji" spada u strategiju poricanja, koju Koen naziva moralni bilans. Riječ je o tome da smo svjesni počinjenog zla, ali da mu umanjujemo značaj, jer je to ipak bio samo incident. Srbi su otvoreni, srdačni, ne vrednuju druge po nacionalnoj pripadnosti, samo im se povremeno omakne neki genocid. Kao što kaže Stenli Koen: "Na moralnoj mapi našeg života to mesto nije značajno; nemojte nam suditi samo po tome. Računovodstveni obrasci u koje upisujemo svoje rezultate pokazuju da je naš moralni bilans pozitivan."

Brnabić na nemušt i nevješt način ponavlja argumente njemačkih revizionista i funkcionalnih nacionalista iz '80-ih godina, poput Ernsta Noltea ili Mihaela Štirmera, koji su pokušavali da umanje singularnost nacionalsocijalističkih zločina. Njima se oštro usprotivio Jirgen Habermas, čije argumente ovako sažima Helmut Dubil u knjizi Niko nije oslobođen historije: "Habermas nikako ne tvrdi da je masovno ubijanje europskih Jevreja prekinulo svaki kontinuitet njemačkih tradicija: ovaj u njemačkoj historiji jedinstveni događaj zavještao je, međutim, trajan moralni imperativ da se od sad pa nadalje sve njemačke tradicije provjeravaju u svjetlu ovog ključnog iskustva." Uzalud se premijerka upinje da minimizira srpske zločine; put ka ozdravljenju društva vodi u potpuno suprotnom smjeru.

Zanimljivo je da Brnabić uopšte ne govori o srebreničkim žrtvama ili njihovim porodicama, besprimjernoj patnji koja im je nanijeta. Nju brine samo to što je taj "užasni zločin" poslao lošu sliku o Srbima. Što bi moglo da se podvede pod kategoriju poricanja znanu kao moralna ravnodušnost, kategoriju koja je obično rezervisana za neposredne počinioce zločina, ali nema razloga da je ne primjenimo na premijerku kad se već toliko potrudila. Ona ionako samo sprovodi političku agendu svog komandanta Aleksandra Vučića, što bi rekli zločinci svih fela pravdajući svoja zlodjela pred sudom – "samo vrši svoju dužnost".

Pucanje i plakanje

I onda, nakon što je demonstrirala svu raskoš raznoraznih tehnika poricanja genocida, premijerka tvrdi da se osjeća loše i stidi zbog zločina počinjenih u ime Srba. Ne možeš se istovremeno stidjeti zbog zločina koji su počinjeni u tvoje ime i uporno odbijati da zločin nazoveš pravim imenom. Tu se između osjećanja i čina otvorila čitava provalija iz koje premijerkine riječi odjekuju kao eho lažnog stida.

Koen navodi da za ovakvo ponašanje u hebrejskom jeziku "postoji čak i poseban izraz – čiji ironični naboj postaje sve izrazitiji – kojim se opisuje disocijacija delanja i emocija. Yorim V'Bochim doslovno znači 'pucanje i plakanje': pošto obavimo sve neprijatne stvari – u samoodbrani, iz nužnosti ili dužnosti – glasno i javno izražavamo žaljenje zbog žrtava, pa čak i simpatiju prema njima."

Tu bi se negdje mogao uvrstiti i premijerkin intervju; riječ je o pucanju s plakanjem. A kad se suze osuše, moglo bi ponovo da se počne s pucanjem. Čemu inače ovoliki trud uložen u poricanje očigledne istine? Pripreme za novo poluvrijeme ionako su već u toku.