Potresna priča: Prekasno sam saznala šta mu vršnjaci krišom sipaju u piće

Nevena Vrtulek, novosadska novinarka, prije sedam godina doživjela je najveću moguću tragediju - ostala je bez djeteta zbog posljedica vršnjačkog nasilja.

Od tada, posvećena je svojoj misiji, a to je borba za djecu koja se nalaze u istoj situaciji u kojoj je bio i njen sin.

Nevena je inicijatorka zakona "Saša alert", zakona koji pomaže roditeljima da kod djece prepoznaju znake upotrebe novih droga, piše mojnovisad.com. Ovaj zakon nalaže da čim se pojavi neka nova droga na našem tržištu, informacije o njoj moraju da se objave u svim medijima, sa svim svojim karakteristikama, kako bi roditelji mogli na vrijeme da prepoznaju i reaguju ukoliko sumnjaju da je droga došla i do njihovog djeteta.

Trending

Jusuf Nurkić uputio čestitke Zmajevima nakon uvjerljive pobjede nad Hrvatskom: 'Bravo, momci'

"Htjela sam da pomognem drugim roditeljima na osnovu svog iskustva, da bar saznaju šta se njihovoj djeci dešava. Ovdje je u pitanju bila nova sintetička droga, za koju policija navodno tad nije čula. Sve te sintetičke droge su gore od onih koje mi poznajemo, jer se prave u kućnim laboratorijama i ne zna se šta se u njih stavlja. S obzirom na to koliko je informacija važna, dogovorila sam se sa profesorkom Draganom Ćorić da nešto uradimo.

Tako smo i došle do "Saša alerta", zakona o transparentnosti novih droga, koji je i usvojen. Sada, čim se pojavi neka nova droga na našem tržištu, mora da se objavi u svim medijima. Naravno, sa svim karakteristikama, kako bi roditelji mogli da prepoznaju i reaguju", rekla je Nevena Vrtulek za portal mojnovisad.com.

Nevenin sin Aleksandar imao je 14 godina kada je, na njene oči, sebi oduzeo život zbog vršnjačkog nasilja kome je bio izložen. Aleksandar je, govorila je Nevena za Žena.rs, bio vedro, radoznalo dijete, uvijek nasmijan, pozitivan, spreman da pomogne, omiljen u društvu, dobar đak. Sa svojom majkom, koja ga je odgajala sama, imao je odnos pun povjerenja i ljubavi.

"Išao je na časove glume, svirao je violinu, bavio se sportom, imao je moju podršku u svemu što ga je okupiralo. Bio je dijete kakvo se samo poželjeti može, mnogo smo razgovarali, kao pravi prijatelji, zajedno smo rješavali sve probleme", kaže nesretna majka.

A onda, u osmom razredu, na početku školske godine, desio se incident u školi.

"Dvojica učenika pretukla su dečaka iz Sašinog razreda, jedan ga je držao, drugi ga je udarao glavom u lice. Moj sin nije tome prisustvovao jer je u to vrijeme bio na razgovoru kod pedagoga i nije mi jasno zašto ga je otac tog djeteta pozvao za svedoka u policiji, kada je tuči svjedočilo nekoliko desetina drugih đaka. Možda zato što su ta djeca imala očeve koji to ne bi dozvolili, ovako, mislio je da će se Sašom lakše manipulisati jer ima samo mamu. Otišli smo zajedno u policiju, gdje je moj sin dao izjavu da nije ništa vidjeo jer je bio kod pedagoga (koji je to mogao potvrditi, ali nije) i mislila sam da je to završena stvar. Ali, grdno sam se prevarila...

Aleksandar je ostao svjedok u postupku, policija je jednostavno ignorisala njegovu izjavu koja se lako mogla dokazati.

"Dvojica dječaka-nasilnika, koji su, kako sam kasnije saznala, bili dio veće kriminalne grupe u kvartu, zajedno sa svojim pajtašima, počeli su da maltretiraju mog sina. Zbog ranije počinjenih djela prjetilo im je zatvaranje u popravni dom i odlučili su da na svoj način “srede” glavnog svjedoka. Krenula je hajka kojoj su se, iz straha da i njih ne zadesi ista sudbina, pridružila i druga djeca, među njima i mnogi koje je Saša smatrao drugarima. Prijetili su preko Facebooka da će mu njih petnaestorica “doći na gajbu”, vređali ga i omalovažavali, udarali mu macole od kojh ga je danima boljela glava.

"S vremena na vrijeme njegovi mučitelji bi malo popustili, zvali bi ga da s njima sjedi ispred škole. Skupili bi novac pa bi jedan od njih otišao po bocu od dva litra coca-colle, koju Saša, uzgred, nikada nije pio. Ispostavilo se da je to takođe bilo zlostavljanje, ali mnogo perfidnije i s težim posljedicama... A on, činio je sve da ih odobrovolji, da im pokaže da je isti kao oni, čak su mu objave na Facebooku postale pune gramatičkih grešaka da ne bi ispadao “štreber”. Međutim, nasilje se nastavljalo i Aleksandar se iz dana u dan sve više povlačio u sebe. U jednom trenutku počeo je da odbija da ide u školu, više nije odlazio na glumu i treninge, niti na časove u muzičkoj školi, nije čak ni šetao psa kojeg je obožavao. Odbio je da ide na ekskurziju i tih nedelju dana s radošću je odlazio u školu znajući da se neće susretati sa svojim mučiteljima", priča Nevena. 

Cijelu priču pročitajte OVDJE.