Kako pronaći sezonski posao na Jadranu: Plaće, uslovi, smještaj, problemi...

Vlada je upravo povećala kvote za sezonsko zapošljavanje stranaca, brojka trenutno iznosi 35 hiljada. Prvih 11 Egipćana već je stiglo u hotel na jednom dalmatinskom otoku, piše Jutarnji list.

Mediji su puni bombastičnih naslova: slastičarnica obustavila rad jer goste nema tko služiti, glavni kuhari ovog bi ljeta na obali mogli zarađivati i do 40 hiljada kuna neto, barmeni na otocima oko 25. Jedni drugima kradu radnike s blagajni. Ako dovedeš prijatelja da radi s tobom, dobiješ bonus.

Međutim, kako to izgleda u stvarnosti? Pokušali smo naći sezonski posao u zadnji čas i provjerili jesu li poslodavci koji navodno vape za osobljem zbog svega poboljšali uvjete rada te plaće. Što doista nude i koliko su spremni pregovarati? Jesu li spremni odriješiti kesu?

Zbog svega ovog odlučio sam okušati sreću pa tako u mojem zamišljenom CV-u za ovu priliku stoji kako govorim tri jezika te raspolažem širokim spektrom znanja u uslužnim djelatnostima, a koji se proteže od konobarenja za šankom, na terasi, preko posluživanja sladoleda pa sve do jednostavnije gril kuhinje, istražio je novinar Jutarnjeg lista, kako bi potvrdio ili opovrgnuo glasine o potrazi za sezonskim poslovima.

Radio sam, kao, već nekoliko sezona i spreman sam i čistiti sobe, mijenjati posteljinu ili prodavati krafne na plaži. Bilo što, samo neka je dobro plaćeno, barem više nego što je prosječna plaća u Hrvatskoj (6253 kn) jer sezona je i panika - želim zaraditi novac i na jesen platiti godinu fakulteta te registraciju za auto.

Priupitat ću i za broj radnih sati u danu, kao i s kime dijelim životni prostor dok obavljam sezonski posao. Ne želim gnjaviti - ali odlazim raditi na tri mjeseca u nepoznate okolnosti i neke bih stvari ipak morao znati unaprijed. Evo što sam naučio.

Prvi poziv upućujem na Brač. Hotel na moru traži radnike. Točnije, sobarice i pomoćno osoblje. Uvjeti su dobri, kako piše u oglasu, a osiguran je i smještaj te hrana. Lijeni glas s druge strane govori mi kako su “došle već neke cure”.

“Protiv cura nemam ništa, ako vi primate i sobare”, odgovaram. Nakon kratke šutnje s druge strane linije stiže odgovor - popunjeni smo. Ali oglas vam je aktivan, govorim. Šutnja. Čini se kako se na ovom otoku koncept “sobara” nije još primio. Nema veze, zovem dalje, mediji tvrde kako nema tko raditi.

Restoran pansion traži konobara m/ž za rad na moru, mjesto radnje je Pag. Sjajno, pomislio sam. Glas s druge strane, međutim, postaje sve razdražljiviji sa svakim mojim novim pitanjem.

“Kako to mislite radno vrijeme, radi se od sad do sad, kako već bude dan. Nekad ima puno posla, a nekad ništa. Evo sad da si tu, sjedio bi prekriženih ruku. Ali onda kada dođe neki festival, nećeš stati raditi”, pojašnjava mi čovjek.

“Znači, ponekad se radi i više od 10 sati u danu? Kolika je satnica, plaćaju li se prekovremeni, ima li slobodnih dana?” pitam, ne zato što ne želim raditi, nego zato što me interesira što mogu očekivati prije nego što donesem odluku.

“Nemoj me to pitati, kakva su to pitanja, čovječe, kakva satnica, posla ima, želiš li doći raditi ili ne želiš?” čovjek je već ljut.

Zovem dalje jedan hotel na Hvaru. Insistirat ću na tako nekom poslu jer čitao sam da u jednom drugom hotelu poslove pomoćnog osoblja obavljaju uvezeni Egipćani za 20 posto manje plaće od hrvatskog prosjeka.

To je zato, kažu novine, jer ne govore jezike te nemaju bliski kontakt s gostima. Ja, s druge strane, fluentno govorim tri jezika pa u ovome hotelu koji nazivam možda mogu biti i pravo osoblje, a ne pomoćno. Budući da sam prema ovim Egipćanima pravi poliglot, tražit ću 20 posto veću plaću od hrvatskog prosjeka izvan sezone. To je oko sedam hiljada kuna. Recimo, za taj novac moji bečki i berlinski prijatelji rade part-time poslove u svojim državama, tri dana u sedmici, izvan takozvane sezone koja je, čini se, tamo na snazi uvijek.

“Nažalost, kod nas ne možete dobiti tu plaću, ali možda ćete imati više sreće na nekim drugim mjestima”, odgovara mi pristojno glas s druge strane žice pa dodaje kako su oni manji hotel. To je, valjda, trebalo značiti kako se kod njih ne može zaraditi velika lova. Zaželio sam im sreću te odlučio nazivati dalje.

Zovem dalje. Opet gril posao, no ovaj put se ne radi o kiosku, nego o nekakvom lokalu na plaži u Makarskoj.

Ovdje je sve “čisto”, glas s druge strane konkretno odgovara na moja postavljena pitanja i nema mutnih priča kao s onim čovjekom kojega sam prvog zvao. Plaća je šest hiljada kuna, smještaj je, tvrdi glas, odličan, a soba se dijeli s muškim kolegama, kuharima i konobarima, dok cure spavaju u drugoj sobi. Bakšiš, pak, dijelimo svi zajedno.

“Hvala na informaciji, ali zamislio sam raditi za više novca kako bih ujesen mogao poplaćati račune”, odgovaram.

Više o sezonskim poslovima na Jadranskom moru i općenito u Hrvatskoj pogledajte na LINKU.