Žrtve žele obilježiti mjesta stradanja, OHR: Neka se dogovore lideri u BiH

Vrijeme je da politički lideri postignu dogovor o obilježavanju mjesta stradanja širom Bosne i Hercegovine - odgovor je Ureda visokog predstavnika (OHR) na upit o zahtjevu grupe građana u Americi porijeklom iz BiH da visoki predstavnik Christian Schmidt bonskim ovlastima osigura preživjelim žrtvama rata obilježavanje takvih mjesta.

"Uvažavanje patnji žrtava rata među svim narodima važan je korak na putu ka pomirenju, a taj proces traje već predugo", poručili su iz OHR-a za Fenu.

Međutim, predstavnici udruženja žrtava stava su da je sramotno što ni nakon skoro 30 godina mnoga mjesta silovanja, zatvaranja, mučenja i ubijanja nisu obilježena.

Trending

U nedjelju Dan žalosti u Crnoj Gori, reagirao reis Fejzić: 'Sjetite se Jablanice, Konjica i Fojnice'

Tvrde da se bh. lideri nikada neće dogovoriti oko toga te da je jedini način memorijalizacije takvih mjesta djelovanje visokog predstavnika.

Predsjednik Regionalnog saveza logoraša Banja Luka i bivši logoraš Omarske, Manjače i Trnopolja Mirsad Duratović kazao je da su preživjeli logoraši visokom predstavniku isti poziv uputili tokom obilježavanja godišnjice zatvaranja logora Omarska 6. augusta.

"Naravno da je svaka nova inicijativa i podrška dobrodošla i može doprinijeti bržoj realizaciji ovog zahtjeva bivših logoraša i porodica ubijenih logoraša", istakao je.

Duratović naglašava da je u zloglasnom logoru Keraterm, u kojem je bilo zatvoreno više od 3.000 ljudi, već postavljena spomen ploča, a u logoru Trnopolje, kojeg pamti oko 23.000 logoraša, uskoro počinju s obnovom dijela objekta u kojem će biti otvorena spomen soba: "Otvaranje spomen sobe planirano je za sljedeću godišnjicu zatvaranja koncentracionog logora Trnopolje 2022. godine."

Predstavnica Udruženja žrtava rata Foča 92-95 Midheta Kaloper-Oruli smatra nedopustivim to što ne postoji spomen obilježje u Foči gdje je, kako tvrdi, počinjen genocid nad nesrpskim civilnim stanovništvom i gdje su trećina ubijenih i nestalih žene, koje su prvo bile brutalno mučene, silovane, zlostavljane, pa tek onda ubijene.

- U Foči je ubijeno tri hiljade Bošnjaka, a tragamo za još 627 nestalih osoba. Ove činjenice imaju karakter genocida, a to su masovni progoni, istrebljenje, silovanje, seksualno ropstvo, masovna i sistematska ubistva, logori, masovne grobnice... - kazala je Kaloper-Oruli.

Jedino što treba da ostane pečat na njihovu zlu sudbinu je, dodala je Kaloper-Oruli, postavljanje spomen obilježja na Sportsku salu “Partizan”, zatočenički objekat za žene i djevojčice bošnjačke nacionalnosti koje su silovane te fizički i psihički zlostavljane.

Naglasila je da spomen ploču nema ni logor Kazneno-popravni dom Foča u kojem je bilo zatvoreno 709 osoba, od kojih je 322 ubijeno, a ni Karlov most ili Most smrti gdje su Fočaci svirepo i zvjerski ubijani i bačeni u Drinu.

Kaloper-Oruli je podsjetila da je Udruženje još 2018. godine u saradnji sa Razvojnim programom UN-a (UNDP) pokrenuo projekt postavljanja ploče na logor Partizan, ali da ploče još uvijek nema.

Kaloper-Oruli tvrdi da je postavljanje spomen ploče na mjesta stradanja ljudska i moralna obaveza i podsjetnik da se zločini nikad i nikom više ne dogode.

Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović kazao je za Fenu da je Zakon o nestalim osobama BiH definisao obilježavanje mjesta stradanja.

- Članom 20. tog zakona je omogućeno da porodice žrtava ili udruženja mogu zahtijevati od Instituta za traženje nestalih uvjerenje na osnovu kojeg se od općinskog organa traži dozvola za postavljanje spomen obilježja - pojasnio je Tahirović.

Naglasio je da je prema Zakonu o nestalim osobama BiH moguće postaviti obilježje isključivo na mjestima gdje je pronađena masovna ili pojedinačna masovna grobnica.

Međutim, dodao je, Zakon ne predviđa obilježavanje drugih mjesta stradanja, poput logora ili masovnih egzekucija na kojima nisu pronađene masovne grobnice. Rješenje je, smatra, nametanje zakona o pravima žrtava torture na nivou BiH ili nekom drugom uredbom.

- Svakako da je inicijativa koja je upućena prema visokom predstavniku u BiH korak ka rješavanju ovog pitanja, ali ovdje je najveća odgovornost na institucijama BiH koje konačno moraju preuzeti ovaj problem - zaključio je Tahirović.

Predsjednica Udruženja “Žena- žrtva rata” Bakira Hasečić smatra da se svako mjesto stradanja mora obilježiti bez obzira koje nacionalnosti su bile žrtve.

- U svakom gradu, na svakom trgu, trebaju biti imena žrtava. Ako se ne možemo složiti oko jednog spomenika, nek to budu dva ili tri – kazala je.

Kao dobar primjer za koji su se borili godinama i zbog kojeg su imali mnogo problema, izdvojila je postavljanje spomen ploča na višegradske “žive lomače”, stravične zločine nad Bošnjacima juna ratne 1992. godine, kada je u kućama Mehe Aljića u naselju Bikavac te Adema Omeragića u Pionirskoj ulici živo zapaljeno oko 150 civila.

Na obnovljenoj kući Mehe Aljića postavljena je spomen-ploča 2017. godine, a na kući Adema Omeragića 2016. godine.

Međutim, kaže da vlasti nikada neće dozvoliti da se na zgradu Banjskog lječilišta "Vilina vlas", pet kilometara udaljenog od Višegrada, koji je tokom rata u BiH 1992-1995. godine služio kao logor za silovanja i mučenja nesrpskog stanovništva, postavi bilo kakav podsjetnik.

- Oni znaju da niko neće prespavati u sobi u kojoj je nekoliko žena silovano - naglasila je Hasečić.

Mišljenja je da vlastima ne odgovara da se na Most Mehmed-paše Sokolovića, nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, napiše ko je bacao leševe ubijenih muškaraca, žena i djece u Drinu.

Nakon rata, preživjelim žrtvama i porodicama ubijenih svaka ploča predstavlja veliku satisfakciju, ali služi i kao opomena za generacije koje dolaze da znaju šta se desilo u Bosni i Hercegovini tokom agresije.