Vraćanje medresi uloge centra iz kojeg će se širiti znanje

Radovi su počeli polovinom maja, a do sada je rašćišćena unutrašnjost objekta i postavljen novi krov.

Glavni imam Islamske zajednice u Gradišci Zejnil Latifović, zadovoljan je tokom obnove.

"Rekonstrukciju Derviš-hanumine medrese finansira Generalna direkcija vakufa republike Turske sa otprilike 600.000 KM. Ovaj objekat iziskuje opširniju i sveobuhvatniju rekonstrukciju i više nego li smo očekivali da će trebati zahvata i poslova na ovoj medresi stoga je iznos ovoliki", rekao je Latifović.

Očekuje da će ovaj iznos biti dovoljan za građevinske radove, a možda će biti potrebno da se slične institucije ili organizacije uključe u unutrašnje opremanje objekta.

"Kada bude završena medresa će, ako Bog da, služiti kao administrativni centar Medžlisa Islamske zajednice Gradiška, ali i kulturno-edukativni centar gdje će Islamska zajednica organizovati seminare, predavanja, stručna usavršavanja. Vrata medrese biće otvorena i za one koji nisu pripadnici Islamske zajednice, za druge narode, konfesije, jer je u svojoj podugačkoj historiji služila i u te svrhe. Medresa je bila je prije svega medresa, pa poslije toga maktebi-ibtidaija, pa mekteb, jedno vrijeme je bila jedina osnovna škola u Gradiškoj. Mislim da joj treba vratiti tu ulogu da služi kao centar iz koga će se širiti znanje", kaže Zejnil Latifović. 

Prema njegovim riječima do skora se vjerovalo da je Derviš-hanuminu medresu, po imenu, izgradila Derviš-hanuma Smailagić. Nakon što su pronađene fotografije jednog od dva tariha (natpisa) koji su ranije postojali na medresi, njegov prevod, prema riječima Latifovića, potpuno je promijenio raniju sliku objekta koji je 2003. godine proglašen nacionalnim spomenikom BiH.

"Naime, 1162. hidžretske godine ili 1748. godine medresu u Gradiškoj podigla je Aiša-hanuma Džinić koja je ostavila iza sebe tarih na toj medresi, drugi koji je bio na medresi bio je tarih koji je govorio o tome da je Derviš-hanuma Smailagić obnovila medresu. Tačna godina se ne zna. Pretpostavlja se da je to bilo negdje u 19 vijeku", rekao je Latifović.

Za Aišu Džinić pretpostavlja se da je supruga pretposlednjeg gradiškog kapetana Ibrahim-bega Džinića.

"On je obnovio tvrđavu Berbir u to vrijeme, a ona je sagradila medresu i interesantno iz tog tariha saznajemo još nekih detalja da je u neposrednoj blizini bio i bazar iz kojeg su se izdržavale sofre, odnosno učenici medrese koji su bili u to vrijeme u internatskom smještaju", kaže Latifović.

Objasnio je da se iz bazara izdržavala medresa i profesori koji su predavali u njoj, ali se obezbjeđivala i hrana za učenike koji su učili u ovoj medresi.

"Nažalost, tih objekata niti imamo, niti imamo nekog traga, gdje su bili locirani", kazao je Latifović i dodao da su u Gradišci sačuvani i mezari i Derviš-hanume Smailagić i Aiše-hanume Džinić.

Medresa će zadržati stari izgled, odnosno imaće dvije prostorije koje su bile dershane, te šest prostorija koje su ranije korištene za spavanje učenika, a sada će biti kancelarije.

U objektu osim kamenih temelja i zidova ništa nije sačuvano. Prema riječima Latifovića poslednja značajnija sanacija objekta zapravo je obnova koju je finansirala Derviš-hanuma.

"Medresa je bila u vlasništvu Islamske zajednice do oko 1973. godine, kada je oduzeta. Do tad je u njoj bio i mekteb i možda i jeste do tog perioda bilo nešto sačuvano, ali od 1974. godine se koristila kao mjesni ured, za potrebe mjesne zajednice, nakon toga pripala Domu zdravlja, apotekama i bolnici. Poslije je služila i kao stambeni prostor. U njoj su bile četiri stambene jedinice. Iako je možda nešto bilo do 1974. godine, to je na određen način i sklonjeno i uništeno", rekao je Latifović.

Na inicijativu Medžlisa Islamske zajednice u Gradišci, muftijstvo banjalučko za vrijeme kada je muftija bio Edhem ef. Čamdžić, vratila je medresu 2008. godine u vlasništvo i posjed Islamske zajednice.

Medresa se nalazi u centru Gradiške i prepoznatljiv je motiv ovog grada. Mještani podržavaju obnovu, a o tome najbolje svjedoče peškiri koje su poklonili obnoviteljima. Prema starom običaju komšije za pokrivanje kuće domaćinu nose darove, a uglavnom se radilo o peškirima i košuljama koji se okače na vješalicu napravljenu od letvi i pričvršćenu za vrh krova.

Ivan Sekopet, penzioner, farmaceut biotehničar, koji od 2000. godine živi u Gradišci posjetio je objekat u obnovi kako bi podijelio svoja saznanja o medresi.

"Ova zgrada služila je, po pričanju mog pokojnog tasta Čede Radonjića iz Bok Jankovca koji je bio dijete za školu u to vrijeme poslije rata 1945. godine nakon oslobođenja, sva su djeca iz Gradiške, koja su bila iz ovog kvarta išla u ovu školu", ispričao je Sekopet.

Nije siguran da li je medresa pretvorena u školu po dogovoru ili dekretu vlasti, ali siguran je da su tu učili mnogi ugledni stanovnici Gradiške, među kojima i doktorica Ines Todić.