Velika Kladuša: Migranti čekaju bolje sutra pred vratima EU

Zbog svog specifičnog položaja, na samom rogu Unsko-sanskog kantona, uzavreli je bosanski lonac na rubu usijanja.

Lokalno stanovništvo, bosanska policija, hrvatska policija, graničari, vojska, aktivisti za zaštitu ljudskih prava i pravosudni sistem ove dvije zemlje dijele jedan veliki, gomilajući, kotrljajući, neizbježni problem, piše Index.hr.

Izbjeglice iz trenutno opasnih krajeva svijeta, naplavljeni u ovaj dio Europe, pobjegli su od rata, stradanja, bijede, siromaštva i smrti. Godinama su se povlačili preko dvaju kontinenata, vukući obitelji i preostale komade dostojanstva i ljudskosti od granice do granice, u potrazi za nekakvim sretnijim Zapadom, da bi, eto, zapeli upravo ovdje, u Velikoj Kladuši.

Ti ljudi danas su krenuli prema Hrvatskoj.

Predziđe Europske unije

Afganistan, Pakistan, Nigerija, Sirija, Irak, Maroko, Tunis, samo su neke od brojnih država iz kojih je poteklo više od šest hiljada ljudi koji se trenutno potucaju po BiH. Od toga, procjenjuje se da ih je između 800 i 2.000 u Velikoj Kladuši.

Neko će se vjerovatno zapitati zbog čega su se hiljade ljudi, nakon što su se već potrudile prijeći hiljade kilometara iz matične države, odlučile razapeti šatore i ostati u malenom gradiću na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. To, naime, nije dobrovoljna i svojevoljna odluka. Zapeli su i konstantno se pokušavaju probiti dalje, ali zbog legalnog kaosa fizički ne mogu prijeći nekoliko kilometara koji ih dijele od Hrvatske, odnosno Europske unije.

Prije konkretnog opisa života izbjeglice nadomak granice s Hrvatskom, važno je razumjeti dvije stvari.

Republika Hrvatska, zbog svog geostrateškog položaja, trenutno predstavlja improvizirano predziđe zapada Europske unije. Ovaj antemurale europatis stoji kao ulazna tačka migrantskog vala koji se balkanskom rutom valja prema Francuskoj, Italiji ili Njemačkoj. Migranti ne mogu legalno ući u Hrvatsku iz prostog razloga što je za ulazak u drugu državu potrebno priložiti vizu koju bi im trebala izdati hrvatska ambasada u zemlji iz koje dolaze. Ljudi koji dolaze iz razvalina svojih nekadašnjih domovina imaju sreće što su uopće uspjeli izvući živu glavu, a kamoli da imaju birokratsku ulaznicu u sretniji dio svijeta.

Azil kao spas

S druge strane, zemlje iz kojih bježe najčešće nemaju hrvatsku ambsadu. U slučaju da je i imaju, izdavanje vize nije jednostavan postupak. Naime, vizu dobivaju predavači na inostranim fakultetima, cijenjeni naučnici i ljudi koji pred ambasadom ili konzularnim predstavništvom mogu opravdati svoj ulazak u tuđu zemlju. Ljudi koji su rasprodali imanje kako bi izbjegli bombardiranje i preživjeli još jedan dan, nažalost, nemaju dovoljno jake argumente kako bi uvjerili ambasadu u zdravu namjeru svog posjeta. To je prvi problem.

Nedostatak vize, nužnog papira kojim mogu mahnuti na granici i zatražiti podizanje rampe, dovodi ih do drugog problema. Izbjeglicama koji godinama preživljavaju u nevjerovatnim uvjetima prijeko je potreban azil. Jedini način na koji ga mogu dobiti je da uđu na teritorij Republike Hrvatske, odnosno Europske unije, i zatraže ga.

Dok čekamo u autu na podizanje rampe prema Europskoj uniji, razmišljamo o frenetičnim riječima Hamida koji nije mogao gledati kako u njegovoj domovini trodnevnoj djeci otkidaju glave.

"Molimo vas, sve medije, sve ljude, otvorite granice. Ovako ne možemo. Ljudi režu žile, žele se ubiti. Ovdje više ne možemo biti. Pogledajte djecu, kome su ova djeca prijetnja? Kako će se oni školovati, kako će živjeti? Otvorite granice", šumi nam u glavi dok se, metar po metar, polako, ali sigurno, približavamo Hrvatskoj.

Ostatak teksta pročitajte na ovom linku.