S ove strane Drine | Banjac: Griješni smo, stidimo se!

Iako je srbijansko pačanje i udio u jugoslovenski raspad i izazivanje ratova sa susjedima „jasnije od dana“, sve njene vladajuće garniture više od tri decenije zalud pokušavaju da to u domaćoj i široj javnosti zakukulje i zamumulje, sve zarad neodoljive potrebe jajarskog mentaliteta vladara i naroda da „na kraju“ (to je ono čuveno „jednog dana“) srpska krivica – iako i vrapci na grani znaju da je najveća - bude zanedrmarljiva.

Piše: Dragan Banjac, za Radiosarajevo.ba

Da su Srbi dijagnoza a ne narod, kako tvrdi reditelj Branko Baletić, potvrđeno je nebrojeno puta, friško nedavno kada je vladalac sa duhom fudbalskog huligana sa Zvezdinog sjevera vazdigao puk da se pravda kako nije genocidan, iako ga za to niko na kugli zemaljskoj ne optužuje!?

Trending

Barcelona ne žali novac: Flick pravi posao decenije i dovodi čudo vrijedno 100 miliona eura

Zašto se Srbija onoliko trudila da spriječi Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija (UN) da izglasa Rezoluciju o genocidu u Srebrenici? I čime bi se Srbi zadovoljili? Možda sa fermanom koji bi dunjaluku dao na znanje – da Srbi nisu nizašto krivi niti to mogu da budu. Bezgrešan, nebeski narod.

Sluđena Srbija

Sadašnja Srbija, sluđena do neslućenih razmjera najveći problem predstavlja – sebi samoj. Neka je sila podesila da na kraju a pred početak svog višedecenijskog otriježnjenja, dobije vladara koji je umislio da ga je neko „odozgo“ pozvao i poslao da ispravi magarcu kriv krivak i sebi i narodu spere „crn obraz“. Stoga taj narod valja što više i što češće podsjećati na ono što je uradio ili kakve je sve zamisli svojih bolesnih umova podržao.  

Odakle da se krene? Od upada u jugoslovenski platni promet, izbacivanja Slovenije i Hrvatske iz zemlje, govorom Slobodana Miloševića na Gazimestanu (Kosovo), rubrike Odjeci i reagovanja u jednoj novini koja je planski sejala mržnju prema drugim (jugoslovenskim) narodima, pripremajući Srbijance i Srbe iz okruženja za ono što je uslijedilo. Nije samo zloglasna Politika posijala to sjeme. Veliki udio imao je NIN, Politika ekspres, RTB/RTS, ali je uloga „najstarijeg dnevnog lista na Balkanu“ u tome i gadost dominantna.

Homogenizacija je uspjela. Slike Slobodana Miloševića, kome će Srbi nakon svega zamjerati ne što je započeo i uradio nego što nije uspio u  svom naumu, ljepljene su na kamione, autobuse. Srbi u Dalmaciji tražili su, recimo kulturnu autonomiju.

Zvanični Beograd ih je nagovorio ga balvanima prepriječe puteve, iz naftalina je izvučen brkati Simo Dubajić koji je, dok sam ga kao izveštač Borbe posetio u Kistanju kod Knina, ordenje iz II svjetskog rata ovaj partizan kačio kokotu, kravi, ovci, svinji... U startu „balvan revolucije“ iznikli su Jovan Opačić, kasnije Milan Babić i Milan Martić. Prvi je bio zubar, drugi policajac koji će se - na mig Beograda - osmjeliti čak da granatira Zagreb. Ne treba zaboraviti ni pomahnitalog neuropsihijatra Jovana Raškovića, koji je „palio“ mase.

Proizvodnja „državnika“

U istočnom dijelu Hercegovine pjesnik, kamiondžija i guslar Božidar Vučurević postaje „državnik“, predsjedava tzv. SAO Hercegovinom, prijeti da će da sruši Dubrovnik i izgradi „još stariji i ljepši“. Na njegovoj „proizvodnji“ po nalogu Miloševića i čauša poradio je Budimir Košutić, profesor uvoda u pravo na beogradskom Pravnom fakultetu. Desetak godina kasnije profesor će zalud džedžati u Tel Avivu više od pola godine kao nesuđeni ambasador u Izraelu. Agreman nije dobio. Vučurević je priman u Beogradu, a posebno je zanimljiva njegova izjava („Ja mislio u kabinet, a on na stan...“) kako ga je primio Gedža (Dobrica Ćosić).

Dok Guslar napada Dubrovnik u Slavoniji se uveliko radi na otkidanju dijela hrvatske teritorije. Od magacionera i švercera hrastove građe Gorana Hadžića napravljen je još jedan „državnik“ po uzoru na pomenutog hercegovačkog mu kolegu. Zagreb pristaje na pregovore.

Po nalogu predsjednika Franje Tuđmana, Vladimir Šeks, Ivan Vekić i Slavko Degoricija u Banskim dvorima primaju predstavnike. Bilo je i jetkog humora. Služio ih je (konobar) Srbin s kojim je član srpske delegacije Veljko Džakula zbijao šale. Prema svjedočenju Dušana Ećimovića, jednog od pregovarača i tada ministra informisanja u Vladi tzv. SAO Krajine, hrvatska strana ih je pitala šta oni žele.

Kada su im kazali da je u pitanju jezik i pismo (ćirilica), folklor i slične trice rečeno im je: Šta još! Zahvaljujući pomenutom Ećimoviću i osječkom advokatu Vojislavu Vukčeviću (koji se već bio nastanio u Beogradu i politički aktivirao u SPO Vuka Draškovića, to što im je ponuđeno bila je „država u državi“ i Borba je objavila čuveni plan Z4 koji se dan kasnije našao na klupama svih zastupnika u Saboru Republike Hrvatske.

Pregovarači su krenuli za Beograd radosni, ne znajući šta ih čeka. Neko je upao u prostorije tzv. SAO Krajine u Hilandarskoj ulici i taj „neko“ je sročio saopštenje koje je pročitano na Radio Beogradu, a koje je javnost obavijestilo da su pregovori propali, da pregovarači nisu imali blagoslov da idu u Zagreb, odnosno da se Knin i Slavonija uz podršku „matice“ vraća balvanima i borbi za osvajanje teritorija susjedne države.

Glavni akter u ovoj gadosti bio je Borislav Mikelić (bivši direktor petrinjske mesne industrije „Gavrilović“, tada već član JUL-a (Jugoslovenska udružena levica Miloševićeve ženetine Mirjane Marković, čiju su partijicu hrvatski novinari prozvani MULJ – Mirina udružena ljevica).

Osim medija u ratna kola upregle su se i institucije kulture i njeni djelatnici, a javlja se i „književnost populističkog talasa“. Tu smo već u sferi paraliterature u kojoj literarnost pod znakom pitanja. Pored brojnih pozorišnih predstava („Golubnjača“...) šire eksplikacije su potrebne za još jedno, drukčije od dotadašnjih čitanja poznatog dela Danka Popovića „Knjige o Milutinu“. Novi pristup doveo je do izdvajanja ovog štiva od drugih obezbijedivši mu ugled i slavu. Izdvajaju se „kolektivni junaci“ koji ispovijedaju stradanje srpskog naroda, podstiču mržnju i vape za osvetom. Dobri primjeri „Nož“ i „Molitva“ Vuka Draškovića...

U Bosni i Hercegovini Radovan Karadžić, razbaruđeni pjesnik, durmitorski dođoš u Sarajevo, zajedno sa Nikolom Koljevićem, Vojislavom Maksimovićem, Veliborom Ostojićem, Momčilom Krajišnikom, Biljanom Plavšić, Aleksom Buhom, kasnije i sa Ratkom Mladićem ubistvima i progonom čiste dijelove BiH od nesrpskog stanovništva i prave budući Dodiklend.

Hoće li svanuti?

Oficire JNA, nekad zajedničke Armije finansira Generalštab u Beogradu, što će se nastaviti i kada se jedan njen dio preimenuje u Vojsku Republike Srpske. A tu „leopardovu kožu“, otrgnuti dio Bosne balkanski kasapin (Milošević) će iskamčiti u Dejtonu i pokloniti grešnicima prekodrinskim. Greška Zapada! Mir je mogao i morao da bude zaključen i bez ovog ustupka!

U Mostaru je eksplodirao dio kasarne „Nort lager“. Na tom će se terenu hrvatska i srpska vojska u jednom trenutku udružiti protiv treće, muslimansko/bošnjačke strane. Mostar ruši general Momčilo Perišić, rodom iz Koštunića kod Gornjeg Milanovca. Njegova družina je gađala čak i porodilište. Beograd navodno ništa s tim nije imao, ali je rušilac kasnije biran za jednog od potpredsjednika u Vladi Zorana Đinđića.

24.05.24. 09:12

S ove strane Drine | Dragan Banjac: Martin u Njujork, Martin iz Njujorka

Vukovarska epopeja, kao i ona kosovska dobro su znane. Aktere koje bi za zločine osudio Međunarodni sud, srpska javnost bi slavila kao heroje, što nije išlo bez podrške vlasti. Ipak, Srbima, prekodrinskim i domicilnim najveći teg o vratu je bosanski. Prijedor, Sarajevo, Sanski Most, Bihać, Derventa, Bijeljina, Tuzla, Mostar, Brčko, Žepa, Foča, Višegrad... A najveći i najteži kamen im je baš srebrenički.

Srbija je mogla da spriječi, a nije. Stoji li iza ovog citat iz „Pitanje krivice“ Karla Jaspersa procijenite sami:

„Gotovo cijeli svijet osuđuje Njemačku i Nijemce. O našoj krivici raspravlja se sa gnevom, užasnutošću, mržnjom i prezrenjem, zahtevaju se kazna i odmazda“.

Ambicije potpisnika ovog teksta nisu bile da pobroji sve srpske grehe, već samo neke a direktan povod je odbijanje da se prizna „strašni zločin“ (genocid zapravo) u Srebrenici.

Za one koji su pomislili da je ovo podsjećanje bilo uzaludno evo poruke junaka iz jedne abhazijske basne.

U njoj Pijtao mudro zbori: „Moje je da kukuričem, a da li će zora svanuti to nije do mene“.