"Proganjaju nas prizori iz Turske": Spasioci iz RS-a opisali svoje iskustvo
Prizori koje su spasioci iz Republike Srpske zatekli u pokrajinama Hatay i Kahramanmaras mogu se uporediti sa noćnom morom: na desetine tijela na ulicama, pogrebna auta koja ne uspijevaju da pokupe sve leševe, ljudi koji u naručju ljuljaju mrtva tijela svoje djece, ruke i noge poginulih koje vire iz ruševina, jecaji bližnjih...
"Dok smo bili na terenu, funkcionisali smo kao isprogramirane mašine, sa jednim jedinim ciljem, a to je spasti što više ljudi. Nismo razmišljali ni o čemu drugom i nismo se plašili", izjavio je član bijeljinske Gorske službe spašavanja Mladen Rosić.
Rosić je naveo da su njegove kolege i on sve svjesniji da je boravak u Turskoj ostavio veliki trag na mnoge od njih.
Građani Vogošće na ulicama: I večeras održali protest, a evo šta traže
"Trebaće nam vremena za oporavak, jer ono su strahote kakve se ne viđaju često. Dnevno smo izvlačili po 15 tijela, među kojima je bilo i djece… Stalno su mi pred očima potresne slike poginulih, ali i članova njihovih porodica i preživjelih, koji su kao zombiji, ukočenog pogleda, tumarali po ulicama. Nedavno sam u Bijeljini išao ulicom, a pored puta je bio bager koji je rušio neku kuću. Kad sam čuo taj zvuk, u sekundi sam se opet vratio u Hataj. Loše spavam, a kad uspijem da zaspim, sanjam te nesrećne ljude", ističe Mladen.
Za njega, ali i njegove kolege koji su s njim bili u Hataju, najpotresnija scena bila je izvlačenje muža i trudne žene.
"Ona je bila u osmom-devetom mjesecu trudnoće. Bili su zagrljeni. I danas mi je ta slika pred očima i ne da mi mira. Sa druge strane ruševine izvukli smo pet tijela, a riječ je o ljudima koji su krenuli da bježe i kojima je bilo potrebno da pređu još samo dva metra da izađu iz zgrade. Nisu uspjeli, tu su zatrpani. Nažalost, za sedam-osam dana koliko je trajala naša misija, nismo izvukli nijednog preživjelog", kaže Mladen.
Njegov kolega Armin Hamidović prisjeća se da je njegov tim na nekim lokacijama pronalazio čitave porodice koje su izgubile živote u djeliću sekunde, piše SrpskaInfo.
"Pronalazili smo beživotna tijela djece, tinejdžera, onih najstarijih. Stravični prizori. Pored svega toga, bio je prisutan i strah prilikom pretraga ruševina od mogućeg daljeg urušavanja, jer je tlo bilo nestabilno i često se treslo. Za nepunih 10 dana, koliko smo bili u spasilačkoj misiji, bili smo svjedoci nezapamćene katastrofe koja je pogodila moderno doba. Nadam se da neću biti svjedok istoga u budućnosti, jer ono što se desilo tamo nikad ne bih mogao ni zamisliti. Trebaće mi neko vrijeme da se oporavim kako fizički, tako i psihički, jer su to scene koje se ne zaboravljaju lako", poručuje Armin.
Nenad Jovanović, član Odsjeka za civilnu zaštitu u Bijeljini i član specijalizovanog tima za spasavanje iz ruševina Republičke uprave civilne zaštite bio je jedan od 22 hrabra čovjeka iz ovog tima koji su se u ranim jutarnjim časovima 8. februara upustili u bespoštedno spašavanje preživjelih u razornom zemljotresu, koji je Tursku pogodio u noći sa 5. na 6. februar.
"Tek smo stigli u razrušeni grad i još nije bio postignut visok nivo organizacije u spašavanju. Na ulicama su bile desetine tijela, prekrivenih ćebadima, što je samo po sebi izgledalo više nego potresno. Onda sam ugledao čovjeka koji u naručju drži tijelo djeteta, otprilike između 7 i 10 godina. Nismo mogli da ga vidimo, jer je bilo zamotano. Ljuljao ga je i pričao mu nešto, kao da je živo. Ovo sjećanje za mene je, zaista, jedno od najpotresnijih koja nosim iz ove spasilačke misije", ističe Nenad.
Druga scena koju nikada neće zaboraviti je prizor izvučene tročlane porodice, u kojoj niko nije preživio, a dijete od četiri godine je bilo u zagrljaju majke.
"Mnogi ljudi, čiji su se najmiliji našli pod ruševinama, bili su očajni, pa je bilo i dosta lažnih dojava. Zvali su nas, uz tvrdnje da se iz ruševina čuju glasovi. Kada bismo otišli tamo, nije se čulo ništa. Samo su htjeli da neko što prije dođe i pokuša spasti članove njihovih porodica, dok ne bude kasno. Ovo su samo neke od potresnih scena iz Kahramanmaraša koje će mi ostati urezane u pamćenje, a pred kojima se lome i oni najjači i najstabilniji", poručuje Nenad.
Spasioci iz RS-a kao najsretniji momenat izdvajaju kada su 12. februara spasili desetogodišnju djevojčicu Irmak Bajrak, živu i zdravu. To je bio izuzetno emotivan trenutak za sve prisutne, odnosno najveća nagrada koju su spasioci na ovom zadatku mogli da dobiju. U ovom podvigu, od velike pomoći bila im je Tora, potražni pas banjalučke Gorske službe spašavanja.
"Majka, otac i brat male Irman su poginuli. Pas je nanjušio majčin leš i dao znak, a mi smo, kad smo prišli, čuli glas. Na našu veliku sreću, djevojčica je bila živa. Praktično, njen život je spasio majčin leš", objašnjava Jovanović.
Dodaje da je Tora bila najangažovaniji član spasilačkog tima iz Srpske.
Bolna iskustva spasioca FUCZ-a: "Radili" zgradu gdje je 99 posto ljudi pod ruševinama bilo mrtvo
"Jednom prilikom došla je na ruševinu i na osam mjesta dala znak da su ispod zatrpana tijela. I, zaista, tijela su nađena gdje god je ona označila. Kasnije su sa jedne ruševine sklonjena dva psa ruskog tima, da bi u potrazi prednost bila data Tori", prisjetio se Jovanović.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
