Lijepa priča iz BiH: Dino završio DIF iako su mu govorili da zbog dijabetesa neće moći

Dok su drugi dječaci uživali u slatkišima i razmišljali na kojem igralištu provesti dan, Tuzlak Dino Jahić je sa svojih 11 godina vodio prve borbe sa dijabetesom. 

Iako mu je dijagnosticiran dijabetes tip 1, koji predstavlja svega 7 do 10 posto svih slučajeva dijabetesa i rizičan je za zdravlje, a uveliko narušava kvalitet života, ovom, sada 22-godišnjem mladiću, ništa nije moglo stati na put da ostvari svoje snove. 

"Šećer kao šećer ili dijabetes tipa 1 je za mnoge veliki izazov. Nije jednostavno u početku primiti takve informacije, pogotovo kada si dijete. Ja sam imao 11 godina kada su mi rekli da imam preddijabetes, odnosno inzulinsku rezistenciju u samom početku, međutim kako je godina prošla samo je stanje postalo gore, nivo šećera je rastao, provjerio sam nalaze, završio u UKC - u i tu su mi rekli da imam dijabetes tip 1", započinje svoju priču Dino Jahić za Tuzlanski.ba.

Trending

Nakon više od šest godina Tužilaštvo završilo s čitanjem optužnice Delimustafiću i i ostalim

Dijabetes vas uvijek podsjeća da je tu, a ispočetka je, kaže naš sagovornik, bilo teško prihvatiti simptome koji ga prate.

"Prilikom skakanja šećera, prvo skaču svi ostali hormoni kao što je adrenalin, kao što je hormon koji je odgovoran za povećanje gladi. Samim tim postajete sve više nervozni, imate previše adrenalina u sebi. Stvara se disbalans u organizmu, povećana je agresija, nemate strpljenja, osjećate se ili anksiozno, ili tužno. Dok ste dijete, reagujete po tim impulsima, ne razmišljaš kako da se kontrolišeš, a poslije shvatiš da si bio u lošem stanju", objašnjava.

A onda je potrebno prihvatiti ograničenja koja dolaze uz dijabetes.

"Ljudi ne razumiju o čemu se radi, zašto smo takvi, nisu educirani, nemaju dovoljno informacija. Dijabetes utječe i na mentalno stanje, i na fizičko stanje ljudi, pogotovo djece. Djeca koja odrastaju sa dijebetesom imaju granice i u sportu, i u edukativnom sistemu, imamo granice koliko često možemo da učimo, koliko dugo možemo da učimo, koliko brzo možemo da primamo informacije. Dosta smo ograničeni u dosta stvari", kaže Dino.

Da bi se dijabetes tipa 1 stavio pod kontrolu, potrebno je koristititi terapiju insulinom, ali i prilagoditi navike. No, čak i kada se sve radi po pravilima i smjernicama, simptomi su ipak tu.

"Možemo imati perfektnu ishranu, perfektan dan, al' džaba, tijelo je tijelo, čudo, i jedna situacija u toku dana može samo da poremeti sve i da krenete od početka i opet samo da nastavite, da stabilizirate šećer, da se samo na to fokusirate i nemate vremena da se fokusirate na ostale stvari,  kao što je posao, kao što je možda nešto se trebalo obaviti, možda se neki film trebao gledati, više se ne osjećate da ste za to, jer se morate samo fokusirati na stabilizaciju šećera", ističe.

Uprkos svim izazovima, Dino nije dozvolio da dijabetes kontroliše njega, nego je on kontrolisao dijabetes. Čak i kada je bilo najteže, nije odustajao od svojih želja i ciljeva. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, odlučuje se upisati na Fakultet za tjelesni odgoj i sport u Tuzli kojeg, uprkos svim izazovima, završava u roku. Četiri godine uspona i padova, bola, patnje, ostajanja bez snage, neprospavanih noći i truda kojeg je teško izmjeriti su iza njega.

"Dosta situacija je bilo gdje srce krene ubrzano da radi, gdje noge krenu otkazivati, gdje ruke ne mogu više da se podignu. Ali isto tako, ja nisam želio da se izdvajam iz te svoje grupe, jer tako je čitav život bilo, de ti sa strane, kada sam košarku trenirao, de ti sa strane, nije ovo za tebe, ovo je puno, ne trebaš ti, skloni se malo, mi ćemo, a ja nisam želio da budem po strani", objašnjava. 

Nije želio da se iko fokusira na ono što on ne može, nego je svim srcem htio pokazati šta zapravo može. 

"Jer ako nekom ne pružite šansu da nešto uradi i da se pokaže, nikada nećete znati šta može da uradi i šta može da uspije. Ja sam takav bio, ja sam imao šećer, nivo šećera u krvi je bio 25 nekad, dok sam radio sve vježbe sa svojim kolegama, dok niko nije znao da imam toliko razine šećera u krvi, gdje bi samo poslije vježbe išao u svlačionicu, samo bi sjeo, i kad svi izađu onda bi pokazao da nisam dobro, i tada sam sa sobom to regulišem", prisjeća se.

Da je odustao od svega, naišao bi na razumijevanje, jer kako kaže, ljudi češće očekuju da neko sa zdravstvenim problemima odustane, nego što očekuju da uspije.

"Ja to nisam htio za sebe, ja nisam htio da dopustim da nakon nekoliko godina imam sjećanje na sebe da sam ja zbog dijabetesa neke stvari izbjegavao, da neke stvari nisam htio da radim. Želio sam da odradim sve koliko sam ja mogao da odradim, koliko je tijelo moglo da izdrži, dok ne uspijem. I uspio sam. Hvala Bogu", kaže Dino. 

Podijelio je i životnu lekciju koju je naučio tokom boravka u bolnici. Tada je, kaže, od dječaka sa kojim je bio u sobi, naučio da, bez obzira na sve, čovjek može biti sretan. 

"Meni je prva slika kada neko pita zašto nisam odustao, zašto sam baš nastavio iako to je bilo dosta rizika i za mene po zdravstvenom stanju, ja se uvijek sjetim kada sam prvi put bio primljen u bolnicu. Pored mene je bio dječak možda od osam do devet godina.  I u tih osam do devet godina, on je dvanaest puta operisao glavu, karcionom mozga. I svaki dan je trčao kroz hodnik, smijao se, igrao se sa drugom djecom, kao da nema nijednog životnog problema.  I uvijek sam govorio da ako on može sa svojih osam- devet godina i dvanaest operacija da se onako ponaša, da bude sretan, mogu i ja", kaže Dino.

Najveća podrška mu je, kaže nam, bila i ostala njegova majka Indira. Indira ga je pratila u stopu kroz njegovo obrazovanje trudeći se da bude pri ruci kada naiđe na prepreku. Dino je diplomirao prije tri dana, a sreća njegove majke je neizmjerna.

"Rekli su nam da je nemoguće, da su vježbe i aktivnosti prezahtjevne, da neće izdržati.
Moj sin je izdržao i diplomirao prvi u generaciji. Nije nam bilo lako. Ali nikada nismo odustali. Čak ni kada bi nakon noći u kojoj smo se jedva izborili sa teškom hipoglikemijom jedva stojao na nogama nije htio odustati od ispita.

Čekala bih ga ispred fakulteta i gledala kako dekoncentrisano tetura majice mokre na leđima, ali ide na ispit Nikada se nije požalio. Nikada nije zaplakao. Nikada nije pao u depresiju. Nikada mi nije napravio scenu žaleći se na sve sa čime se nosi. Iako sam ja znala da mu nije lako, da je borba teška, da ima dana u kojima se bori sam sa sobom", njene su riječi.

Dino danas ima i djevojku Žanu, koja je također uz njega u svim životnim izazovima, padovima i usponima. 

"Uz njega sam naučila mnogo stvari, a i dalje učim. Mnogo me inspirisao u mnogim životnim segmentima.  Bitno mi je  da sam bila tu i da sam mogla da mu pružim podršku i ljubav", kaže Žana Novaković, Dinova djevojka.

Dino je trenutno zaposlen, ali ne radi u struci, no planove za budućnost ima. Ambiciozno razmišlja o otvaranju teretane koja će biti sigurno mjesto za sve one koji se bore sa nekim bolestima. 

"Moj životni cilj je da nekad otvorim svoju teretanu za osobe sa djebetesom ili nekim drugim zdravstvenim problemima. Cilj mi je da ti ljudi imaju mjesto gdje će se osjećati sigurno, gdje se mogu povjeriti i treneru i instruktoru koji će ih slušati pažljivo, a da im nadohvat ruke bude potrebno sve za njihovo zdravstveno stanje", kaže ovaj ambiciozni mladić.

"Biće teško, biće naporno, ali će proći. Sve stvari u životu budu i prođu. I loše i dobre, samo neke duže traju", rekao je Dino na kraju.