Ko se sjeća ovog remek-djela? Priča o 'Londoncu' - prvom dvospratnom autobusu u Mostaru

Negdje krajem pedesetih godina prošlog stoljeća u Mostaru se pojavio dvospratni autobus, čuveni engleski "double decker".

''Bila je to atrakcija, čudo i za odrasle, a kamoli za nas djecu. Neki vispreni um tadašnjeg Autoprevoza sjetio se marketinške "cake" (mada se tada nije znalo šta je marketing) i od londonskoga gradskog prijevoza pokupovao polovne autobuse za mostarske potrebe.

Čim se pojavio, srušio je moja maštanja o tome da ću kad odrastem postati prodavač u granapu. Novi odgovor na pitanje odraslih "Šta ćeš biti kad porasteš?" bio je – "šofer dvospratnog autobusa". Među nama je to bila ljubav na prvi pogled'', navedeno je na Facebook stranici CIDOM-a.

Trending

Europa na udaru polarne oluje: Evo šta prognoziraju svjetski meteorolozi

Bio je ogroman, čudan, crven – jednom riječju strašan. Zvali su ga Londonac, ali i Nagib, izgleda po imenu prvoga vozača.

''Vozač je sjedio u svojoj kabini odvojenoj od ostatka autobusa i imao je poseban  ulaz – samo za sebe, koji je bio na desnoj strani. Naprijed na haubi je pisalo: "Leyland". Na zadnjoj lijevoj strani busa bio je i ulaz i izlaz za putnike, dovoljno širok da istovremeno putnici i ulaze i izlaze. Nije tu bilo nikakvih vrata za zatvaranje. Ljeti i zimi - uvijek samo otvor sa štangom na sredini i kondukterom koji stoji i naplaćuje karte.

Ja barem nisam nikada čuo da je bilo ko ispao iz njega ili da je nastradao putnik izlazeći iz busa ravno na cestu. Vožnja je bila pravi doživljaj za nas djecu. Čim bi stigao na autobusku stanicu uskakao si kao da te sami vrazi gone i uz stepenice pravo na gornji sprat. Nisi se zamarao oko plaćanja karte, jer su to činili mama ili tata koji su ostajali iza tebe podmiriti račun. Jedina misao dok si tutnjao gore bila je: "Jesu li prednja sjedišta slobodna?" A iskreno, to se rijetko dešavalo, jer bi sva dječurlija obavezno zauzimala ta najbolja mjesta.

Ako si bio dovoljno sretan taj dan i zauzeo sjedište u prvom redu, tu si imao predivan pregled ceste ispred sebe, i jedino što si morao činiti je da u krivinama na vrijeme motaš zamišljeni volan u svojoj ruci. Usput si dodavao i oduzimao gas i rukama šaltao brzine – tako da je vožnja bila realistična. Čudio si se raznim dodacima u busu, stranim i nepoznatim slovima ispisanim po unutrašnjim zidovima.

"Ring once" je pisalo, a ti si znao da ono ring znači zvoniti, jer Bože moj ring svugdje na svijetu isto znači. Jedino ti nije bilo jasno šta ono "once" znači; pa si mislio da su "glupi Englezi" zaboravili odštampati ispred te riječi slova "zv" ili da su ih zločesta djeca ostrugala. Ostale natpise nisi ni približno mogao shvatiti. Jedina loša stvar kod tih autobusa je bio kraj vožnje, kad ste stigli na svoju stanicu, a ti si morao gasiti svoj motor i skoro plačući niz stepenice izaći'", piše u objavi koja je preuzeta iz knjige Mostar – krhotine prošlosti, autora Tibora Vrančića.

[facebook]https://www.facebook.com/groups/536860812993418[/facebook]