Kako je problem riješila V. Britanija, a hoće li BiH

Kako je nastao tako gust smog u Londonu? Bilo je hladno zimsko doba, niske temperature pa se – već hroničnom zagađenju koji je pratio britanske gradove od početka industrijske revolucije krajem 18. stoljeća – pridodalo enormno korištenje uglja za zagrijavanje stanovništva. Grad se našao zarobljen u temperaturnoj inverziji hladnog i toplog zraka.

Dim koji se stvara loženjem u uobičajenim uvjetima diže se do atmosfere gdje se raspršuje, no anticiklona koja je tada vladala područjem gurala je zrak prema dolje gdje se pritom zagrijavao. To je stvorilo inverziju – zrak koji je bio bliže tlu je bio hladniji od onog iznad. Iz tog razloga je topli dim iz dimnjaka ostajao zarobljen.

Iako nije bilo dilema da emisija štetnih gasova ima veze sa sagorijevanjem uglja, ipak je hemijski proces koji je doveo do stvaranja smrtno toksičnog smoga otkriven tek nedavno kada su naučnici u laboratoriji "oživjeli" čuvenu londonsku maglu.

Reni Zang, vođa tima istraživača s Univerziteta Texas A&M, objavio je rezultate istraživanja prema kojem su sulfati dali veliki doprinos stvaranju smrtonosnog smoga. Čestice sumporne kiseline, nastale od sumpordioksida u zraku, ulazile su u pluća i sušile bronhije žitelja Londona, izazivajući teške akutne bolesti pluća i srca.

Četiri godine kasnije (1956) u britanskom parlamentu usvojen je Zakon o čistom zraku (Clean Air Act) koji se smatra pionirskim ekološkim korakom u Evropi.

Zakon je uveo niz mjera za smanjenje zagađenja zraka, posebno uvođenjem oblasti u gradovima u kojima je dozvoljeno spaljivanje samo "bezdimnih goriva". Kao izvori zagrijavanja promovirani su struja, gas, čak i one klase uglja koje emitiraju manje količine dima i sumpordioksida. Elektrane su preseljene daleko od gradova, a povećana je visina dimnjaka.

U dopunjenom Zakonu, koji je svjetlo dana ugledao 1968. godine, uvodi se ideja korištenja neke vrste velikih katalizatora za industrijsko sagorijevanje uglja i gasove jer se smatralo da je nemoguće potpuno uklanjanje emisije sumpordioksida.

Ipak, najveći doprinos smanjenju zagađenja u Londonu i Velikoj Britaniji dala je tržišna ekonomija. Kada je 1979. godine na čelo Vlade Ujedinjenog Kraljevstva došla Margaret Thatcher, odlučila je ukinuti državne subvencije neprofitabilnim rudnicima.

Uslijedilo je zatvaranje rudnika uglja, masovni protesti rudara, ali "čelična lady" ostala je neumoljiva zbog čega je 100-tinjak hiljada ljudi ostalo bez posla. Zatvaranje rudnika poklopilo se s otkrivanjem nalazišta gasa u Sjevernom moru pa je Velika Britanija dobila zamjenski energent za prljavi ugalj.

Tako je Margaret Thatcher nesvjesno stekla velike zasluge za čistiji zrak u Velikoj Britaniji, makar nije krila da je pobornik zaštite čovjekove okoline zbog suradnje i prijateljstva s Sir Krispinom Tickellom koji je napisao značajne studije o klimatskim promjenama.

Slični su problemi i njihovo (ne)rješavanje i u BiH. Kao nekad u Velikoj Britaniji, tako su i u BiH (uglavnom) neprofitabilni rudnici, subvencionirani od države, koji daju ugalj kao najjeftiniji način zagrijavanja osiromašenog stanovništva.

Bilo kakva radikalna mjera – zabrana korištenja uglja za zagrijavanje, postavljanje rudnika na tržišne temelje, zabrana starijih vozila koja ne uspunjavaju ekološke norme – znači urušavanje onoga što vlasti zovu 'socijalni mir'.

Ono što je izvjesno: Račun za ovakvu energetsku politiku doći će na naplatu.