Kako je Dragan Čović pljunuo na žrtve genocida u Briševu i Prijedoru?

8
Piše: Faruk Vele
Kako je Dragan Čović pljunuo na žrtve genocida u Briševu i Prijedoru?
Foto: Kolaž / Kako je Dragan Čović pljunuo na žrtve genocida u Briševu i Prijedoru?

Kada je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u Prijedoru Silvije (Josipa) Sarić odveden iz svog stana 28. maja 1992. godine imao je 49 godina.

Odveli su ga zloglasni pripadnici "srpske policije" iz Prijedora, najprije u lokalnu policijsku stanicu, a potom u logor "Omarska". To je isti onaj logor u kojem je zatočen njegov susjed, čuveni prijedorski ljekar i humanista, građanin svijeta i ekspert Ujedinjenih nacija (UN) dr. Eso Sadiković i još ukupno 6.000 Prijedorčana, nesrba.

Bjesomučno premlaćivanje

Sarića će, samo zbog toga što je Hrvat i predsjednik HDZ-a, prema podacima udruženja žrtava, logorski čuvari Rajko i Žaro Marmat, kojima je zapovijedao Milojica Kos zvani Krele, bjesomučno tuči 15. juna 1992., od 21.30 do 4 sata narednog dana. Od zato zadobivenih povreda nesretni čovjek preminuo je 25. juna 1992. godine oko 12,30 sati.

Sivlije je jedan od ukupno 700 ubijenih logoraša Omarske i jedna od žrtava genocida Prijedoru. Prema informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bila zatočena u logorima u okolini Prijedora. Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva, također, navodi da je od 1991. do 1995. ubijeno ili nestalo 5.209 građana Prijedora, od toga 4.093 Bošnjaka i 182 Hrvata.

U selu Briševo kod Prijedora između 24. i 25. jula 1992. godine ubijeno je 67 mještana, što se smatra najvećim stradanjem Hrvata u jednom danu u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini.

Ime Silvija Sarća nalazi se i na web-stranci koja čuva sjećanje na žrtve Briševa kod Prijedora, uz znakovitu poruku "Genocidom do istrebljenja".

O tome kakav se užas dogodio u Briševu najbolje opisuje svjdočanstvo Ive Atlije, bosanskog Hrvata koji je pred Haaškim tribunolom govorio o ubistvima koja su se desila 1992. godine na području oko njegovog sela u opštini Prijedor u Bosni i Hercegovini. Svjedočio je 3. i 4. jula 2002. u predmetu protiv Milomira Stakića.

Dva mjeseca nakon što je 27. maja 1992. granatirano Briševo, počela su hapšenja i premlaćivanja koja je Atlija opisao u sudnici. Dana 24. juna 1992., došla su tri ili četiri policajca iz Ljubije i uhapsila nekoliko osoba u Briševu. Atlija je kasnije saznao da su ti ljudi odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarsku i Manjaču, gdje su neki ubijeni, dok su drugi na kraju razmijenjeni.

Sredinom jula, jedna grupa srpskih mladića iz susjednog sela pretukla je i zlostavljala jednog čovjeka iz Briševa i njegovu braću, pri čemu su im odvijačima nanosili posjekotine.

Dana 23. jula 1992., rođak Atlije je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. jula 1992., Ivu je probudila eksplozija. Njegovi roditelji su se sklonili u podrumu komšijine kuće dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje artiljerije i pješadije se nastavilo tokom cijelog dana i sljedeće noći.

"Nek' mu sad pomogne katolički Isus"

Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: "Bježi" rekla je, "bježi, ubili su ti oca."

Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su Dimača i govorili: "Nek' mu sad pomogne katolički Isus. "

Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog.

"Pero je plakao", izjavio je g. Atlija, "i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti."

Jedan od vojnika mu je naredio da trči a onda mu pucao u glavu.
Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: "Ustaško pseto je palo u vodu."

S mjesta na kojem se krio, g. Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je takođe bilo razbacano 68 leševa, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida.

Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u općini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. Nadalje, Atlija je izjavio da je u selu Stara Rijeka, "pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa. Teško za prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge... ". Bila su to tijela mladića koji po riječima Atlije nisu imali više od 20 godina.

U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela.

"Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob, " rekao je Atlija. Takođe je sahranio i svog oca koji na leđima imao tri rane od vatrenog oružja.

Niko se nije vratio

Ivo Atlija je uspio da 17. novembra 1992. napusti Bosnu i Hercegovinu i ode u Zagreb, Hrvatska. Pridružio se konvoju koji su organizovale srpske vlasti zajedno s Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i mirovnim snagama UN-a (UNPROFOR). Prije nego što je otišao, on i drugi iz konvoja su prisiljeni da potpišu izjavu da odlaze prema vlastitoj želji, kao i potvrdu kojom svoju imovinu prepisuju srpskim vlastima. Tokom svog svjedočenja 2002. godine, Ivo Atlija je rekao da se, koliko je to njemu poznato, niko nije vratio da živi u selo Briševo.

Prema nekim podacima, u Prijedoru je ubijeno oko 300 Hrvata. U Briševu su ubijene kompletne porodice Matanović, Dimač, Barišić, Ivandić... Najmlađa žrtva je bio dječak Ervin Matanović, koji je imao 17 godina. Bila je to slika genocida.

Tekstovi o žrtvi Silvija Sarića, žrtava Briševa i Prjedora s rijetki. Je li njihova jedina greška što nisu živjeli na prostorima tzv. Herceg-Bosne, kao što im je u Prijedoru bila greška "što su Hrvati"?

Žrtve pitaju – zašto?

Silvije Sarić, Ervin Matanović i žrtve Briševe, dobri svećenik Tomislav Matanović, koji je septembra 1995. godine likvidiran zajedno sa njegovim roditeljima, ocem Josipom i majkom Božanom - izdani su!

Izdani su bezmalo 30 godina nakon što su mučki ubijeni, onda kada su predsjednik njegovog HDZ-a BiH Dragan Čović i delegati Doma naroda iz te stranke digli ruke, da, zajedno sa neskrivenim baštinicima politike koja je odgovorna za genocid i zločine protiv čovječnosti, dakle, delegatima SNSD-a i SDS-a, glasaju kako bi se poništila odluka bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka - da zabrani negiranje genocida!

Podsjetimo, za zaključak kojim se traži ukidanje zabrane negiranja genocida i kojim se rat u BiH označava "građanskim ratom" i "tragičnim sukobom" podržali su Dušanka Majkić, Mladen Bosić, Sredoje Nović, Lazar Prodanović i Nikola Špirić.

No, javnost je šokirana da su za zaključak kojim se traži poništavanje "kriminalizacije genocida" glasali, pored Dragana Čovića, Lidija Bradara i Marina Pendeš. Četvrti HDZ-ov delegat u Klubu Hrvata Bariša Čolak nije prisustvovao sjednici. Jedini delegat u Klubu Hrvata koji je bio protiv ovog zaključka je gospodin Zlatko Miletić.

Hrvatske žrtve Briševa, Prijedora i drugih dijelova bh. entiteta RS danas pitaju – zašto?

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (8)

/ Povezano

/ Najnovije