Jezivi 8. maj '92. u Srebrenici: Upad Arkanovaca i prve pljačke i ubistva

U proljeće ’92. rat je počinjao u Bosni i Hercegovini i primicao se Srebrenici. Amir Kulaglić je tada bio mladi inženjer elektrotehnike u srebreničkoj Elektrodistribuciji i sa bolom se sjeća događaja iz tog perioda.

"Tog 17.aprila opštinska administracija na čelu sa vođama SDS-a u Srebrenici Goranom Zekićem i Miodragom Jokićem zvanim Žmiro dali su ultimatum Bošnjacima da predaju oružje, sutradan do 10 sati i da će tako biti bezbjedni”, priča Kulaglić za DW.

Kaže da je onda narod počeo napuštati grad i da je posljednji autobus pun Bošnjaka 18. aprila otišao za Tuzlu.

Trending

Michael Murphy objavio zanimljiv video: 'Vjerujemo u multietničku Bosnu i Hercegovinu'

"Od tada je u Srebrenici zavladala neka čudna tišina i strah. Ljudi su se počeli sklanjati u okolna sela kod rodbine i prijatelja. Neki, među kojima sam bio i ja, su otišli u šume koje okružuju grad. Neki od starijih su spavali kod prijatelja Srba. Sjećam se da su Mehmedovići išli kod Jokanovića, Ćatići kod šumara Jankovića itd i tako su čuvali jedni druge."

On govori kako je još ranije "formiran odbor za podjelu opštine na srpsku i muslimansku" i da je u grad ubrzo došla i grupa ljudi iz Srbije. "Mi smo ih zvali Arkanovci", priča Kulaglić i kaže da su tada počele pljačke i prva ubistva.

Prva ubistva i odvođenje ljudi

Amir se dalje sjeća da je Hamed Gušić ubijen u naselju Soloćuša, na kućnom pragu jer se suprotstavio komšijama Srbima koji su došli da mu uzmu ovce.

Asim Redžić-Redža odveden je iz kuće u Srebrenici pod izgovorom da ide u rudnik u kojem je bio zaposlen, jer treba nastaviti proizvodnju. Nekoliko mjeseci kasnije kada su u Srebrenicu počele stizati izbjeglice iz Podrinja, saznalo se kako su njegovo izmasakrirano tijelo pronašli mještani pored rijeke Drine u Voljavici u opštini Bratunac.

Halid Hublić je mučen i ubijen u svojoj kući, jer su zločinci navodno tražili od njega ključeve SDK (Službe društvenog knjigovodstva) kako bi uzeli novac.

"Sa okolnih brda iz šuma gledali smo kako po gradu Arkanovci, ali i neki ljudi iz Srebrenice koje poznajem, ali ne mogu da govorim imena jer ni jedna optužnica nije podignuta, kruže gradom - odvoze auta, pa pljačkaju kuće i odnose televizore, bijelu tehniku i drugo vrijedno, što su našli.“

Mislili smo da će kratko trajati

Amir je, kao i većina drugih Srebreničana, u to vrijeme bio ubijeđen da neće biti rata i da će se sve smiriti za nekoliko dana. Dotad se u Srebrenici živjelo mirno, zajednički, nikad nije zabilježena svađa ili tuča na nacionalnoj osnovi čak ni među djecom. U gradu je bilo puno tzv. mješovitih brakova. Srebreničanke i Srebrenčani, pravoslavni i muslimani su se ženili i udavali jedni sa drugim i to nikom nije smetalo.

"Kada je počelo paljenje kuća u gradu mogao se naslutiti rat. Prva je zapaljena kuća Asima Mujića, zatim porodice Hadžirapović, pa Nazima i Ljiljane Mehmedović. Za nekoliko dana zapaljeno je više od 30 kuća”, kaže Kulaglić.

Osvetnički pir i napuštanje grada

U petak, 8. maja 1992. godine iz zasjede je u Srebrenici ubijen Goran Zekić, lokalni lider SDS-a. Srpska paravojska je pred napuštanje grada počela osvetnički pohod. Na svirep način ubijeno je 20-tak, mahom starih, bolesnih i iznemoglih, mađu kojima je bio i Amirov otac.

"Moj otac Safet Kulaglić, u gradu poznat i kao ‘Safet milicioner’, poslije razvoda od moje majke je živio sam u stanu preko puta milicijske stanice, gdje je i radio do '75. godine kada je penzionisan kao invalid. Teško se kretao sa štakama i vrijeme je provodio uglavnom u lokalnim kafanama. Bio je poznat kao miran i tih čovjek. Odveden je iz stana i ubijen u milicijskoj stanici. Tu je istog dana ubijen i nastavnik Jakub Abdurahmanović. Starac Redžep Redžepović se pred Arkanovcima sklonio u samoposlugu ali su ga tu sustigli i zaklali. U svojoj kući su živi zapaljeni Meva i Mehmed Salimović, do njih u komšiluku, u svom stanu su, takođe živi zapaljeni, Izeta i Esed Fazlić. Muša i Vejzović te Behka i Avdo Jelkić, u obližnjem naselju Hrid su ubijeni bojnim otrovom", kaže za DW Amir Kulaglić.

Tog 8. maja ubijeno je i 30 Bošnjaka u srebreničkim selima Liješće i Dobrak kod Skelana pored Drine, a prema svjedočenjima u Srebrenici je zapaljeno 27 kuća u kojima je izgorjelo i 12 ljudi, a 18 ih je ubijeno u centru grada među kojima i cijela porodica Suljić, Muška, njen muž Huso i dvoje njihove maloljetne djece Nezir i Nisvet, te njihov rođak, maloljetni Sabir Cvrk. Živa je ostala samo njihova kćerkica Sanela. Jeziva su sjećanja preživjelih naročito onih koji su prikupljali i pokopavali ostatke zvjerski ubijenih Srebrenčana.

Odlazak paravojske i silazak Bošnjaka u grad

Srpska paravojska se nakon ovih zločina povlači iz Srebrenice i Bošnjaci silaze u grad gdje zatiču užas. Amir Kulaglić kaže da je tek tada shvatio da je stvarno počeo rat, što ne može da shvati ni danas, trideset godina kasnije.

"Najviše boli ta monstruoznost, umorstvo i način ubijanja starih, bolesnih i iznemoglih ljudi koji su željeli samo da mirno žive sa svojim komšijama koji nikome nisu mogli biti nikakva prijetnja i to od ljudi sa kojima si do juče živio, dijelio dobro i zlo. Bili smo i kumovi i radne kolege, zajedno igrali u kulturno-umjetničkom društvu, sportskim klubovima i nije čovjeku svejedno kada dođe u grad i susretne te ljude, jer neki od njih i dalje hodaju gradom i šire nekakav strah i netrpeljivost prema drugima.”

Amiru Kulagliću je neshvatljivo da nakon 30 godina priča o “zločinu bez kazne, o zločinu koji je na najmonstruozniji način uništio zajednički život, duh i toleranciju prijateljstava i suživota koji je godinama vladao Srebrenicom”.

"Ono što ja i većina ljudi koji su čitav život proveli u Srebrenici nismo mogli vjerovati, jeste da se tako nešto može desiti u jednom otvorenom gradu, kroz koji je godišnje prolazilo 40 do 50.000 ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, bivše Jugoslavije pa i šire, gdje smo do tada bili kao jedna velika porodica”, sa tugom u glasu priča Amir Kulaglić.

Poziv sugrađanima Srbima

U Amirovim riječima nema mržnje niti poziva na osvetu. Obilježavajući ovaj tužni datum svake godine i juče je Amir Kulaglić na mezarju, gdje je pokopan jedan broj ubijenih, kazao i ovo:

"Pozivam građane srpske nacionalnosti koji su u to vrijeme bili u Srebrenici, pogotovo one koji nisu okrvavili ruke, da nam se pridruže, da otvore dušu i jasno se distanciraju od onih koji jesu okrvavili svoje ruke. Zašto? Jer, mi se Srebrenice odreći nećemo, mi ćemo u Srebrenicu dolaziti i ovdje živjeti... i kako pjesnik reče „i kada ne bude nas, grobovi naši boriće se s'njima“ za istinu i pravdu."