Hronologija: Hapšenje, izručenje i suđenje Radovanu Karadžiću

U srijedu 20. marta Haški tribunal će izreći konačnu presudu ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.

Tužioci traže da bivši predsjednik Republike Srpske bude proglašen krivim za genocid počinjen 1992. godine i osuđen na doživotni zatvor, a Odbrana da bude oslobođen po svim tačkama. 

Podsjetimo, nakon 13 godina bježanja i skrivanja Karadžić je uhapšen u akciji srbijanskih službi sigurnosti 21. jula 2008. godine.

Uspješno se skrivao pod alijasom doktora Dragana Dabića. Gustom bradom, slamnatim šeširom i mršavljenjem uspio je gotovo deceniju izbjegavati potjernicu, a umakao je nekim od najvećih tajnih službi i svjetskim "lovcima na glave", nakon čega ga je dočekalo hapšenje i optuženička klupa. Tužilac Brammertz tada je saopćio:

"Savjet za nacionalnu bezbednost Republike Srbije saopštio je da je večeras akcijom srpskih službi bezbjednosti lociran i lišen slobode haški optuženik Radovan Karadžić. Karadžić je priveden istražnom sudiji Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, u skladu sa Zakonom o saradnji sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju".

Izručenje Haškom tribunalu

Karadžić je izručen Haškom tribunalu 30. jula 2008. godine, a navodno je samo sat prije izručenja spavao mirnim snom.

U tri sata i 30 minuta u noći 30. jula 2008. godine Karadžića su u BMW-u i u pratnji nekoliko crnih džipova sproveli od zgrade Specijalnog suda u Beogradu do aerodroma, čija su vrata do tada bila zatvorena. Vrata zračne luke otvorila su se deset minuta po dolasku sivog BMW-a u kojem je sjedio Karadžić. Crni Audi prethodno je napravio krug po aerodromu, a potom ga je slijedio BMW. Avion u kojem se nalazio haaški optuženik poletio je u četiri sata i 21 minutu. Dva sata kasnije, u šest sati i 30 minuta, sletio je u Rotterdam, odakle je Karadžić helikopterom prebačen u Scheveningen. U strogo čuvanom dvorištu pritvora krvnik je bio u sedam sati i 45 minuta.

Kasnije je u jednom intervju istaknuo:

"Još u avionu Vlade Srbije shvatio sam da im nisam nešto naročito bitan, osim kao srpska paradigma, koju će vaspitno i egzemplarno udariti, da se srpstvo ili bar RS i njen narod, nikad ne oporave. Na prvom mjestu mi je bilo da ne branim samo sebe, već cijelo srpstvo, jer me zbog toga i traže"
Na početak suđenja čekalo se više od godinu dana (15 mjeseci), a počelo je drugog novembra 2009. godine, 14 godina nakon podizanja optužnice. Karadžić se nije pojavio u sudnici, ali je predsjedavajući sudija rekao da se njegova odluka o nepojavljivanju može shvatiti kao dobrovoljno odricanje od prisustva postupku koji se vodi protiv njega.

Ovaj maratonski postupak trajao je 499 radnih dana, a saslušano je 589 svjedoka i u spis je uložen 11.481 dokaz. Haški tužitelj Alan Tiger na početku svog izlaganja o zločinima optuženog rekao je:

"Godinama vrhovni komandant je naređivao svojim snagama da vrše kampanju prisilnog izvojevavanja monoetničke države iz teritorije etnički mješovite zemlje. Iako su Žepa i Srebrenica izmicali iz njegovih šaka, on je etnički očistio ogromne dijelove BiH i opkolio i stavio pod opsadu glavni grad."

Optužba je tokom uvodne riječi pustila brojne snimke Karadžića, a jedan od najupečatljivijih je onaj od 14. oktobra 1991. godine kada je u Parlamentu Bosne i Hercegovine rekao:

"Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak - jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje."

Tužilaštvo je na prvom ročištu istaknulo kako planira dokazati da je Karadžić imao potpunu kontrolu nad svojim potčinjenima, koje je kontrolirao preko stranke SDS-a, i preko kojih je sproveo etničko čišćenje na velikim područjima BiH:

"Tokom osvajanja teritorije, koju je on svojatao za Srbe, njegove snage su ubile hiljade bosanskih muslimana i Hrvata, zarobile još hiljade u bijednim i brutalnim logorima i zatočeničkim objektima i prislile stotine hiljada da napuste svoje domove."

Istaknuto je kako će se tokom suđenja čuti već presuđene činjenice iz ranijih slučajeva koji su se vodili pred haškim tribunalom:

"Kako su razne općine silom zauzele srpske snage, kako su njihova sela bila granatirana i razorena, kako su uhapšeni i sakupljeni, zajedno sa drugim nesrbima, i poslani u logore gdje su živjeli poput životinja, gdje su ih zlostavljali, silovali i ubijali, kako su prebacivani iz jednog logora u drugi u jednoj mreži zatočeničkih objekata koja se pokrivala nad više općina."

Oči monstruma

Optužen je za:

- genocid u sedam općina Bosne i Hercegovine: Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik.
- genocid u Srebrenici.
- artiljerijski i snajperski teror nad Sarajevom.
- uzimanje osoblja UN za taoce i njihovo korištenje za žive štitove.

Haško tužilaštvo, za dokazivanje krivice za terorisanje građana Sarajeva, genocid u Srebrenici i u još sedam općina, kao i progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH te uzimanje međunarodnog osoblja za taoce, i Karadžićeva Odbrana, za negiranje ovih navoda – potrošili su u sudnici 499 radnih dana. Izvođenje dokaza trajalo je oko četiri i pol godine, a nakon toga je Sudsko vijeće Haškog tribunala uzelo oko godinu i pol da ih razmotri, a za 24. mart 2016. godine su zakazali izricanje prvostepene presude.

Artiljerijski i snajperski teror nad Sarajevom

Prema optužnici, Karadžić je, kao vrhovni komandant Vojske Republike Srpske (VRS), odgovoran za kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja Sarajeva koja je trajala 1.425 dana.

Bivša glavna medicinska sestra na Odjelu dječije hirurgije u sarajevskoj bolnici “Koševo” Fatima Zaimović rekla je da je 1992. godine u ovom gradu više od 150 djece ranjeno "granatiranjem ili snajperskim djelovanjem".

Najveći broj saslušanih u vezi sa opsadom Sarajeva jesu bivši pripadnici UNPROFOR-a koji su boravili u glavnom gradu.

Visokorangirani oficiri ili posmatrači UN-a – poput Harryja Koningsa, Johna Wilsona i Davida Frasera – zaključili su da su snage VRS-a, a posebno Sarajevsko-romanijskog korpusa, nasumično granatirale grad i snajperski djelovale po civilima.

Svjedočeći u korist Karadžića, bivši predsjednik Skupštine Republike Srpske Momčilo Krajišnik kazao je da za bombardovanje Sarajeva nisu krivi srpski politički lideri, istaknuvši da je VRS samo uzvraćala na vatru iz grada.

“Nikada niko nije podržao bombardovanje Sarajeva, naprotiv bila je odluka Predsjedništva Republike Srpske u junu 1992. godine da se prekine bombardovanje”, rekao je Krajišnik, koji je u Tribunalu osuđen za ratne zločine na 20 godina zatvora.

Stanislav Galić, bivši zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, koji je osuđen na kaznu doživotnog zatvora, svjedočeći na suđenju Karadžiću negirao je da su njegove jedinice ubijale civile i uskraćivale humanitarnu pomoć i isporuku vode, plina i struje. Dodao je da je od Karadžića i Glavnog štaba VRS-a dobijao naređenja da propušta humanitarne konvoje ka Sarajevu.

Crvene stolice u Sarajevu -  11.541 civilna žrtva opsade Sarajeva

Genocid u Srebrenici

Kada je riječ o genocidu počinjenom u julu 1995. godine u Srebrenici, što se također stavlja Karadžiću na teret, vještak Richard Butler je rekao da je naređenje za strijeljanje hiljada srebreničkih Bošnjaka moralo doći s vrha komandnog lanca VRS-a. Prema njemu, na vrhu komandnog lanca je bio Karadžić.

Svjedočeći u korist Karadžića, Zdravko Tolimir, nekadašnji pomoćnik za obavještajno-bjezbjednosne poslove Glavnog štaba VRS-a, kazao je da ni on ni Karadžić u ljeto 1995. godine nisu znali za masovna pogubljenja Bošnjaka iz Srebrenice. Tolimir je osuđen na doživotni zatvor, ali je preminuo prije upućivanja na izdržavanje kazne.

Presudom je utvrđeno da su u julu 1995. srpske oružane snage, čiji je Karadžić bio vrhovni komandant, sistematski i planski strijeljale "najmanje 5.115 muslimanskih muškaraca" iz Srebrenice s genocidnom namjerom da ih unište kao etničku grupu.

On je istom presudom oslobođen za genocid u drugih sedam opština, zbog čega se žalilo Tužilaštvo u Haagu, a žrtve izrazile ogorčenost. S druge strane, u nekim dijelovima BiH, pristalice Karadžića bile su ogorčene visinom kazne.

Genocid u sedam općina Bosne i Hercegovine: Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik

Haško tužilaštvo izvodilo je dokaze i u vezi s optužbom za genocid počinjen u sedam općina u BiH tokom 1992. godine, te zločinima u 20 bosanskohercegovačkih općina.

Vještaci Dorothea Hanson, Robert Donia, Richard Butler, Christian Nielsen i Reynaud Theunens istakli su da je optuženi kroz organe RS-a imao kontrolu nad vojskom, policijom i kriznim štabovima.

Theunens, vještak za vojna pitanja, zaključio je da je Karadžić izdavao direktive i instrukcije Glavnom štabu VRS-a, dok je Hanson kazala da su općinske vlasti bosanskih Srba organizirano iseljavale nesrpsko stanovništvo.

Žrtve Ibro Osmanović iz Vlasenice i Ahmet Zulić iz Sanskog Mosta, kao i predstavnici međunarodnih snaga te novinari Ed Vulliamy i Jeremy Bowen, govorili su o zločinima koje su počinili pripadnici srpske vojske, policije i paravojnih formacija.

Bowen, novinar BBC-a, rekao je da je etničko čišćenje u toku rata u BiH bilo "nesporna činjenica", te da su "srpske snage prednjačile u tome".

Nakon izvođenja dokaza Optužbe za genocid u sedam bosanskohercegovačkih općina – Sanski Most, Ključ, Vlasenica, Prijedor, Zvornik, Bratunac i Foča – Karadžić je zatražio da bude oslobođen krivice. Sudsko vijeće ga je oslobodilo krivice za te općine, ali je Apelaciono vijeće ukinulo tu odluku, pa je genocid počinjen u tim općinama ostao u optužnici protiv Karadžića.

Govoreći o masakru na Korićanskim stijenama počinjenom nad Bošnjacima, koji su iz Prijedora dovezeni na planinu Vlašić i ubijeni, bivši istražni sudija Jefto Janković je kazao da su ga naredile strane obavještajne službe, “da bi Srbe prikazali kao životinje”.

Janković je izjavio da su zločin počinili "naši kriminalci… u sprezi sa stranim obavještajnim službama".

Posmrtni ostaci iz masovne grobnice Tomašica

Progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH i uzimanje osoblja UN za taoce i njihovo korištenje za žive štitove

Četvrti segment optužbi koji je Tužilaštvo u Haagu dokazivalo bilo je uzimanje međunarodnih vojnika za taoce 1995. godine, o čemu je svjedočio veći broj pripadnika UNPROFOR-a. Jonathon Riley, bivši komandant britanskih vojnih jedinica u Goraždu, rekao je da su snage bosanskih Srba u tom gradu u maju 1995. godine “uzele 33 britanska mirovnjaka” za taoce.

Nakon dokaznog postupka, Karadžić je zatražio oslobađanje i od optužbi za uzimanje talaca, jer nisu bili članovi "zaštićene grupe", već su aktivno učestvovali u sukobu. Međutim, žalba je odbijena, i to mu se i dalje stavlja na teret.

Optužnicom Tužilaštva u Haagu na teret Karadžiću se stavlja i da je bio član udruženog zločinačkog poduhvata s političkim, vojnim i civilnim rukovodstvom, koji je imao za cilj progon nesrpskog stanovništva.

Mladić i Karadžić

Radoslav Brđanin, koji je 1992. godine bio predsjednik Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, negirao je postojanje strateškog plana za prisilno premještanje Bošnjaka i Hrvata.

Brđanin, koji je osuđen na 30 godina zatvora za zločine počinjene na području Krajine, kazao je da nije primao naređenja od Karadžića, već da su općinski krizni štabovi “odlučivali nezavisno”.

Karadžić je u prvostepenoj presudi proglašen krivim za genocid počinjen u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Drugostepena presuda bit će izrečena 20. marta 2019. godine u 12 sati i 30 minuta.