Emina Hajdarević: Živim za dan kada ću ukopati sina, Vesid je imao 16 godina

Emina Hajdarević u Srebrenicu se vratila prije 13 godina. Živi u porodičnoj kući koju je obnovila. Dječak blagog pogleda na uramljenoj fotografiji njen je sin Edin. Bio je učenik srednje mašinske škole. Trenirao je karate, a posebno volio i fudbal. Rat je prvo zasjenio, a potom i potpuno prekinuo njegovo odrastanje. Eminini dani od tada postaju sjećanje na sina.

"Svako jutro, ja uzmem ovu sliku, progovorim s njim, poljubim ga i kažem – dragi Bože obraduj me da nađem makar jednu kost. Može li majka da traži od dragog Allaha da joj nađe jednu kost od djeteta, a dijete bilo sa svim kostima?!", govori majka Emina.

"Vjerujte, nije to nešto, majica, to je dijete uzrat nosalo, ali miriše mi na njega…Ja sam nju prala, ali ona miriše na njega, i ja to čuvam”.

U julu 1995. posljednji put je vidjela muža Kemala i sina Edina.

Ispratila muža i sina – Nijedan nije preživio

“Mladić je izjavio da muško dijete neće proći kroz Potočare i ja i muž donesemo odluku da on krene preko šume sa njima. Kad je došao Mladić počeo je da dijeli djeci čokoladice, hljeb, govorio da neće ništa biti, da oni nas moraju odvojiti. Muškarce odvajaju, vode, kažu neće im ništa biti. Međutim, niko nije došao iz Potočara, što je god odvedeno, niko nije došao”, prisjeća se Emina Hajdarević.

Od zeta koji je preživio put smrti i stigao u Tuzlu, saznala je da je sin Edin poginuo na području Buljima.

“Nije krio od mene, da mi je sin poginuo na Buljimu, muž mi je bio ranjen, nošen je, i kad su opet zapucali, kad su ih opet počeli hvatati po šumi, muža su mi ostavili ranjenog. Njega sam našla, 2003. godine i ukopala. U Pilicama je nađen, metak u čelo… Znači da su ga zarobili ranjenog i odveli u Pilice. Sina i danas danile nisam našla”.

Posmrtni ostaci Emininog muža Kemala pronađeni su 2002. godine. Ukopan je godinu poslije. Istraživanja i ekshumacije na lokalitetu Buljim Emina Hajdarević smatra posljednjom nadom da će neizvjesnost, u kojoj živi već duže od dvije decenije,najzad biti okončana.

“Tu su nađena tijela ovih mojih komšija, koji su tu baš poginuli, oni su i ukopani. Sutra kost kad bih našla ijednu, ja ne bih razmišljala. Odmah bih ukopala sina… Jer, teško je 23 godine tragati za svojim djetetom, ne znaš ni gdje su mu kosti, ni gdje je ni šta je, da ga ukopam, da smirim nejgovu i moju dušu”, neutješna je majka.

A danas bi, kaže Emina, susprežući suze, Edin možda i sam bio roditelj. Emocije i sjećanja vežu je za ovo mjesto pored rijeke Crni guber. I zid uz cestu gdje je Edin često odmarao.

“Ja jednom naišla a on kao momčić, pa curica neka sjedi sa njim. A on se kao malo zastidio, a drugarica neka. I to mene tako podsjeća mjesto. Kad krenem u prodavnicu posjedim ovdje i prošetam uvečer, sjetim se”, govori Emina.

Djeca su bila sa olovkama, ne puškama

Ratno djetinjstvo i snove počeo je bilježiti dječak Edin u dnevnik, koji je ostavio u Srebrenici. Dječak, samo sa olovkom u ruci.

“Ova su djeca sva ubijena sa olovkom, nisu s puškom. Oni su imali olovku u ruci, a ne pušku. I ne mogu da shvatim da to može čovjek. Čovjek to ne može uraditi”, govori Emina za BHRT.

Sve su to moja djeca, kaže Emina za ukopane u Memorijalnom centru Potočari, upućujući im molitvu dok obilazi mezarje.

“Nema mog djeteta. Ono su sve moja djeca. Ja uđem u Potočare, u Memorijalni, proučim, obiđem, sjedim, posjedim, i napunim svoju dušu. Ako to može da se kaže, da dođeš među onolike nišane, i da napuniš svoju dušu. Mene to održava u životu”, opisuje način na koji uspije da preživljava tužne godine nakon rata.

U životu je održava nada da će se na srebreničkom polju tuge, na mjestu pored očevog, zabijeliti nišan i sa Edinovim imenom.