Edin Ramulić i Branko Ćulibrk iz Prijedora o Danu bijelih traka: Otpor neznanju i šutnji
Edin Ramulić je Prijedorčanin.
Kada su vojnici Vojske RS došli u njegovo selo Rakovčani da odvedu odrasle muškarce nesrpske nacionalnosti u logor Keraterm, odveli su njegovog brata, strica i četvero stričevića. Njega su poslali, zajedno sa ženama i djecom iz njegovog i drugih mjesta, u logor Trnopolje. Tamo će ostati tri noći. Reći će kasnije da ga je spasilo to što je njegovo lice izgledalo poput lica dječaka, iako je imao tada 21 godinu i odslužen vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.
Neke rođake je našao u nekim masovnim grobnicama nadomak rodnog grada. Brata još traži.
Sestra preminule Džejle Drapić u teškom stanju zbog zuba: 'Liječila se kod istog stomatologa'
I Branko Ćulibrk je Prijedorčanin.
Imao je sedam godina kada je počeo rat u njegovom gradu. Malo poslije je saznao za pogibiju svoga oca. Ni danas ne razumije zašto se njegov otac, koji ga je učio vrijednostima solidarnosti, bratstva, zajedništva, razumijevanja, već na samom početku pridružio Vojsci RS, piše Osman Zukić.
.jpg?v1691337794)
Hrvatski medij: "Dodik je ogavan lik - šepuri se s Milanovićem, a opalio nam samo takvu šamarčinu"
U ranim formativnim godinama počeo je da istražuje o njegovoj ulozi u ratno doba. Još nije pronašao nikakve informacije. Danas vodi Centar za mlade KVART u Prijedoru.
Ono što njih dvojica zajedno rade u svome gradu nadilazi projektne jezike i proizlazi isključivo iz njihovih iskustava. Proizišlo je iz njihovih promišljanja o onome što ih je našlo na ovom svijetu, iz rovljenja duboko unutar svojih bića gdje mora biti odgovor na pitanje kako dalje sa svijetom, iz napora da se sa svijetom opet živi.
Spomenik prijedorskoj djeci
Kiša će. U prostorijama KVART-a nalazimo desetak ljudi. Između ostalih, Branka Ćulibrka i Edina Ramulića. Radi posljednje ispravke govora koji će pročitati na glavnom gradskom trgu za neka dva sata. Drugom non-stop zvoni telefon. Novinari hoće izjavu na vrijeme.
Stotinu i dvije ruže na stolu. Svaka za po jedno dijete ubijeno u Prijedoru u periodu 1992-1995. U njihovo i u ime njihovih roditelja danas se, kao i godinama ranije, kroz protestnu šetnju traži odobrenje zahtjeva za izgradnju spomen obilježja svoj ubijenoj prijedorskoj djeci.
„Mi smo od početka uz inicijativu roditelja ubijene djece“, objašnjava Ćulibrk, „i izgradnju spomenika smo postavili kao primarni cilj, sve dok se ne ostvari.“
Naglašava da se neće umoriti u borbi jer smatraju potpuno opravdanim zahtjev da ubijena djeca u njihovom gradu dobiju spomen obilježje.
Logor Omarska ili 'fabrika smrti': "U Prijedoru nije bilo rata, ali je ubijeno skoro 4.000 ljudi"
„Želimo da Prijedor napokon posveti spomenike i nedužnim civilima, koji su ubijeni zbog svog imena i prezimena, a ne samo vojnicima kojima su namijenjeni svi do sada podignuti spomenici u gradu“, dodaje Ćulibrk.
Insistiraju da spomenik bude svoj prijedorskoj djeci, bez obzira na etničku pripadnost, i zbog toga već deset godina nailaze na otpore gradskih vlasti. Iako je bilo dijaloga na tu temu u startu, danas ih se samo ignoriše.
Taj spomenik ne bi bio podignut samo ubijenoj djeci iz bošnjačkih porodica, već svoj prijedorskoj djeci i to je, kako tvrde, jedan od razloga zašto spomenik nije dobrodošao ni kod bošnjačkih političara.
„Takve spomenike, nažalost, niko ne želi, niko ne želi takve nadnacionalne, ljudske pristupe procesima komemoriranja civilnih žrtava rata“, govori Ramulić. „Sa druge strane, uspjeli smo da komemoriramo tu djecu kako nijedan spomenik ne može, kako nijedan muzej ne može... Ta djeca su veoma prisutna u javnom prostoru i čuju se njihova imena kroz razne umjetničke i dokumentarističke izraze.“
Dan kada je otkriven logor Trnopolje: Simbol strašnih zločina nad onima koji su imali 'pogrešno' ime
Ramulić i Ćulibrk i ove, kao i svake prethodne godine, u ime inicijative „Jer me se tiče“, predvode protestnu šetnju „Dan bijelih traka“.
Dan bijelih traka
Svezali smo komade bijele tkanine oko ruke i izlazimo na ulicu. Kiša poče padati.
„Dan bijelih traka“ se obilježava od 2012. Započeto je onda kada su gradske vlasti zabranile komemorativni skup za civilne žrtve rata u Prijedoru.
Organizatori naglašavaju da je ova šetnja protest, protest za prava preživjelih žrtava na dostojanstveno sjećanje, protest kojim se zahtjeva da komemorativne prakse imaju ljudski, nikako politički, nacionalni ili vjerski, karakter.
„Dan bijelih traka“ je protest za sve one kojima su ugrožena osnovna ljudska prava.
Majke Srebrenice poručile Vučiću: "Neka se sjeti Keraterma, Trnopolja, Omarske…"
„Mi smo našli način da organiziramo protest bez da to bude javno okupljanje. Stavimo bijelu traku na ruku i hodamo. To nam ne može niko zabraniti“, kaže Ramulić.
„Dan bijelih traka“ se obilježava svake godine svakog zadnjeg dana u maju. Upravo je na taj dan Krizni štab opštine Prijedor izdao naredbu da nesrpsko stanovništvo istakne bijele plahte na prozorima kuća ili stave bijele trake na ruke ukoliko izlaze na ulice.
To se desilo nakon što je 15 srpskih vojnika poginulo u maju 1992.
Bijeli čaršafi i bijele trake
U Prijedoru, kao sredini u kojoj su živjeli ljudi različitih etničkih pripadnosti, bilo je teško drugačije obilježiti ko kome pripada. Zahvaljujući ovoj uputi, do kraja rata je većinski stradavalo nesrpsko stanovništvo.
„Postojali su i ranije planovi da se etnički očiste Prijedor i lokalna sela. No, ovo je ubrzalo proces i procedure. Tako da su srpske vlasti, ono što je trebalo razvlačiti pola godine, uradili u naredna dva do tri mjeseca. Ispostavit će se da je to bio veoma efikasan način da vlasti stanovništvo označe“, tumači Ramulić.
Predstavnici Srpskog narodnog vijeća poklonili se žrtvama Prijedora: Pogubljenima pod bijelim trakam
Nekoliko stotina ljudi se okupilo u jednom od gradskih parkova gdje je planirana izgradnja spomenika ubijenoj prijedorskoj djeci. Desetak ih je u zelenim prslucima. Među njima Ramulić i Ćulibrk. U megafon govore plan šetnje. Naglašavaju da će se na gradskom trgu obratiti samo ljudi ispred inicijative „Jer me se tiče“ i predstavnik roditelja ubijene djece.
Izuzev da se pojavi član Predsjedništva BiH, na ovom skupu se mikrofon ne daje političkim i vjerskim zvaničnicima.
Policija tražila da se ne pušta ezan, a centrom grada odjekivalo: "Bit će Prijedor srce Srbije"
„Mi smo Dan bijelih traka upravo i učinili jednim od najpoznatijih komemoracija u zemljama nastalih raspadom bivše Jugoslavije jer nismo dopustili nacionalistima, političarima i ekstremistima da je preuzmu“, reći će poslije u svom govoru Ćulibrk.
Kiša pojačava i nema naznaka da će se razvedriti. Rijeka kišobrana prema glavnom gradskom trgu. Samo na jednom prozoru istaknuta bijela plahta. Ispostavit će se da je to prozor prostorija koje koristi KVART. Na gradskom trgu čujemo imena ubijene djece i njihova godišta.
Najmlađe je beba od tri mjeseca, a najstarija su imala 17 godina.
„Dan bijelih traka jeste primarno zamišljen kao protestna šetnja kojom se prepoznaju civilne žrtave rata i zahtjeva pravo na dostojanstveno sjećanje na te ljude“, naglašava Ćulibrk.
Pored okupljenih, odigrava se svakodnevni život. Ljudi ulaze i izlaze iz radnji, pojedini se kriju od kiše. Na reklamnim panoima se mijenjaju poruke, iz kafića se čuje muzika.
I svake godine je tako.
Ne postoji naredba, ali se desilo
Da li postoji zabilježena naredba da se nesrpsko stanovništvo označi tako što će nositi bijele trake?
„Ne postoji naredba za mnogo šta drugo, ali se desilo. Tog dana su ljudi bili obilježeni, bili su identifikovani, i to veoma efikasno. To je događaj koji mi nismo obilježavali do 2012. Nismo, iako je već bio zabilježen u presudi Dušku Tadiću. On je zabilježen i sada, u završnim presudama kod Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Bijele trake u Prijedoru su presuđene, utvrđene na način na koji je to Haški tribunal dokazivao“, obrazlaže Ramulić.
Godišnjica zločina u Keratermu: U logoru smrti, u samo jednoj noći, ubijeno je 200 ljudi
A dokazano je, prije svega, svjedočenjem i ukrštanjem sa svim drugim dokazima. Ni u jednom predmetu nije došlo do osporavanja.
„Tako da je to neupitna činjenica. Sudski postupak je nešto što se ne može pobiti nikakvom tvrdnjom, nikakvim tumačenjem nekih novih historičara ili bilo koga.“
Zbog toga su bijele trake uzete kao osnovni simbol protestne šetnje. Zato što organizatori u tome vide, prije svega, etničku dikriminaciju čije pojavne oblike prepoznaju i danas u Prijedoru.
Pošto su govornici pročitali govore, pošto smo čuli imena svakog ubijenog prijedorskog djeteta, pošto su okupljeni uzeli po ružu sa glavnog gradskog trga, kiša je stala.
Neko je rekao:
„Uzmite po jednu ružu, drugačije će ih komunalni radnici skupiti u kante čim se raziđemo.“
Mirovni aktivizam
Branko Ćulibrk za sebe kaže da je mirovni aktivista. Kaže da mu je bilo teško u početku razumjeti šta znači mirovni aktivizam, a onda taj identitet integrirati u svoj život. Kada se dijete čiji je otac poginuo kao vojnik bavi problemima prošlosti na jedan nadnacionalni, apolitični, nadasve ljudski način, onda to u sredinama kakva je Prijedor biva nerazumljivo.
Čak i osuđujuće.
„Imao sam potrebu da razumijem zašto su mome ocu odjednom prve komšije postali neprijatelji. Baveći se pitanjem suočavanja s prošlosti, ja stojim na strani na kojoj uopšte nije očekivano da stojim“, priznaje Ćulibrk.
Od njega se očekivalo nešto sasvim drugo.
„U ovoj sredini je bilo potpuno očekivano“, priča on, „da ja negdje gajim mržnju prema drugima i drugačijima upravo zbog smrti mog oca.“
Ta nevjera mu danas donosi nevolje.
„Danas imam najviše problema zbog toga što stojim i govorim za prava onih koji su ubijeni zbog imena i prezimena, prije svega.“
I za prava onih koji su preživjeli.
„Oni su ustvari gurnuti na marginu u ovom društvu. Moj glas, kao nekoga ko je percipiran na način na koji je percipiran u ovoj lokalnoj sredini, je puno jači od glasa tih ljudi koji su zaista imali ogromna stradanja u redovima svojih porodica.“
A društvo ga percipira kao Srbina, kao dijete poginulog borca vojske Republike Srpske.
Kamp za mlade
Naši sagovornici, osim „Dana bijelih traka“, organiziraju i kamp za mlade koji provedu sedam dana u Prijedoru i Kozarcu. Slušaju predavanja o stradanjima u ratu, pričaju s svjedocima logorskih zatočeništava, raspravljaju o tome kako se baviti procesom suočavanja s prošlošću i kako komemorirati žrtve.
Obilaze logore Keraterm, Trnopolje, Omarska i spomenike u okolini Prijedora.
„Kada smo krenuli da u javnosti otvaramo pitanja prošlosti na način na koji to radimo, upravo kao Nikola, Goran, Branko, Zorana, mi smo svi nailazili na jako puno problema i otpora. I dan danas nama prijete. U prošlosti je bilo i fizičkog nasilja. Upadali su nam u kancelariju s namjerom da nam unište prostor. Napadi su češći onda kada organiziramo proteste na ulici“, priča Ćulibrk.
Sa druge strane, Edin Ramulić je jedan od predavača na kampovima za mlade. S njim i grupom od dvadesetak mladih iz cijelog regiona obilazimo mjesta stradanja i zatočeništva. Mjesta stradanja uglavnom nisu obilježena, a i ako jesu, urađeno je to tako da se jedva sazna šta se tu zapravo desilo.
Za Ramulića je jedini mogući pristup komemoraciji onaj koji će biti oslobođen političkog, vjerskog, ali i bilo kakvog nacionalnog uticaja.
„To bi omogućilo, prije svega“, tumači on, „da dobijemo empatiju od onih iz čijih naroda dolaze počinioci tih teških ratnih zločina zbog kojih se te komemoracije trebaju odvijati.“
Zašto su te komemoracije važne?
„Jedno je pijetet prema žrtvi, jedno je odavanje počasti i tim porodicama žrtava, preživjelim žrtvama, ali mislim da je komemorativna praksa daleko važnija u suočavanju ljudi ovdje sa svom štetom koju nam je rat nanio. I tako u svakoj lokalnoj zajednici.“
Za Ramulića je to prilika da ljudi saznaju da je tu bilo logora, da je tu bilo zločina, da je tu bilo stradanja civila.
„Ako to organiziraju političke stranke, ako to organizuju vjerske zajednice, onda nema nikakve šanse da se dobije empatija, prihvatanje kod onih drugih.“
Neriješena pitanja devedesetih
I u Prijedoru su pitanja devedesetih i neriješena pitanja ratne ekonomije jedna vrlo aktuelna i živa tema u kojoj svako ima šta da kaže.
Ćulibrk priznaje da ga je motiviralo da se bavi mirovnim aktivizmom to što ima mnogo socijalne nepravde u njegovom gradu i to što se ta nepravda ne može rješavati bez da se riješe pitanja ratne prošlosti.
„Tada sam razumio koliko je važno da se mi bavimo pitanjima prošlosti, jer jedino kada to riješimo možemo otvorili socijalna i ekonomska pitanja i omogućiti proces jednog društvenog razvoja gdje ćemo težiti ka jednakosti, gdje ćemo težiti ka nekom prosperitetu, ka dostojanstvu jednog ljudskog života.“
U BiH su upravo pitanja iz devedesetih najveći prostor za manipulaciju i ona onemogućuju dalji ekonomski i socijalni prosperitet.
„Mi smo odlučili da ponudimo jednu potpuno građansku, jednu potpuno ljudsku perspektivu u tom procesu suočavanja sa prošlosti i to je bio temelj incijative.“
Ideja je da se iz potpuno neočekivane političke pozicije otvore pitanja zločina, stradavanja, krivice, odgovornosti itd.
„Taj pristup“, govori on dalje, „nikako ne odgovara ovim političkim strukturama jer on pruža mogućnost razrješenja konflikta, uspostavljanje istine i time njima sužava prostor za manipulaciju ljudima.“
Prijedor: Danas je Dan sjećanja i dženaza žrtvama koje su nađene u masovnim grobnicama
Jer u onom momentu kada u ovome gradu adresiraju pitanja socijalne nepravde, u pravilu se pokrene priča o ratu i krivici.
„Potpuno vjerujem u to da ćemo kao društvo krenuti dalje kada budemo u stanju da promišljamo bol drugih, da razumijemo njihovu patnju“, dodao je Ćulibrk.
Pomozite mi da pronađem
U Prijedoru je u ratu ukupno ubijeno 3176 civila. Još je pet stotina nestalih.
Iz masovne grobnice Tomašica, za koju se znalo već 2004, je ekshumirano 435 žrtava. Ponovno otkrivanje te grobnice je uslijedilo neposredno nakon prvih javnih okupljanja aktivista u Prijedoru. Na nekim od protesta su nosili transparente na kojima je pisalo: „Pomozite mi da pronađem.“
Edin Ramulić je pred Sudom za ljudska prava u Strazburu tužio državu BiH jer nisu uradili ništa da pronađu njegovog brata. Tužba je odbijena uz obrazloženje da je država usvojila zakon o nestalim osobama, komisiju za traženje nestalih, kao i da čini sve da otkriju sudbinu nestalih.
„Da, ali u slučaju moga brata oni i dalje nisu uradili ništa“, kaže Ramulić i dodaje:
„Znači, sav moj svijet, taj muški, porodični, iz tog vremena, prijeratnog je uništen u ratu. I svi su oni bili žrtve tog nacionalističkog, neljudskog ponašanja koje smo, nažalost, imali u ratu. Rat uvijek proizvodi takva stradanja.“
Priče iz Prijedora: Zijad svjedočio ubijanju 29 članova porodice, Fikret traži suprugu i dvoje djece
Iskustvo zatočeništva u logoru i smrt najbližih su njegova motivacija, pričajući o tome on kod ljudi želi izazvati gađenja naspram rata i mržnje.
„Oni su prije svega bili moja motivacija da nikad ne odem iz ove zemlje. Oni su bili žrtve rata kao civili, kao ljudi koji nisu ničim doprinijeli, nikakvim svojim ni političkim, ni vojnim angažmanom nisu zavrijedili da ih se ubija, i da ih se prije toga muči. Njihova smrt neće biti uzaludna, ako njihova smrt, kroz ono što radim i govorim, posluži tome da ljudi s gađenjem gledaju na rat.“
Ja volim svoj grad
Ramulić je prvi put nakon rata u Prijedor došao kao novinar 1997. Kaže da je taj trenutak bio trenutak kada se ponovo osjetio slobodnim u svome gradu.
„Iako smo lokalna zajednica iz koje je najviše presuđenih ratnih zločinaca, najviše logora, najviše žrtava logorskih tortura, mi opet imamo priliku da razmišljamo o boljem i tako gradimo živote. Koliko god mene Prijedor drži ovdje zbog svih tih uspomena, prijeratnih koje sam imao, koje su mi drage, toliko je i novih lijepih uspomena, prijateljstva. To nadilazi tugu i zato, zbog svega što mi je ovaj grad značio prije rata i zbog onoga što ovdje imam danas, ja volim svoj grad i nikada ga neću prestati voljeti.“
Da smo ovu priču krenuli pričati prije dvadeset godina, ona bi bila kliše. Danas, kada znamo koliko su bezuspješni bili projekti pomirenja, finansirani uglavnom iz fondova međunarodnih organizacija, a realizirani u sredinama kakva je Prijedor, ova priča ima itekako smisla.
Denis Bećirović: Zločince moramo kažnjavati, s dobronamjernim ljudima graditi budućnost!
Ako ikada odete u Prijedor, mislit ćete o stradanju, logorima i ubijanju jer ta geografija to izaziva. Ali mislite i o Branku Ćulibrku i Edinu Ramuliću koji toj geografiji upisuju nove karakteristike, čine taj reljef ljudskih odnosa prohodnim i ostavljaju generacijama koje dolaze u amanet grad na Sani koji je zaista lijep i koji je samo to zapravo trebao i biti.
(Priča iz autorskog serijala „Aktivizam u BiH: Naučene i propuštene lekcije“ nastala uz podršku European Endowment for Democracy.)
U produkciji Doku.ba je ovog ljeta nastala priča o Danu bijelih traka u Prijedoru. O tom protestu i tom gradu danas govorili su Edin Ramulić i Branko Ćulibrk.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
