Država Srbija sistemski progoni bh. građane: Kada će BiH odgovoriti?

Viši sud u Beogradu osudio je ove sedmice bivšeg komandanta Armije RBiH Huseina Mujanovića na 10 godina zatvora zbog navodnog zlostavljanja Srba u Hrasnici kod Sarajeva.

Piše: Faruk Vele

Mujanović je uhapšen prilikom ulaska u Srbiju, na putu za Sandžak, krajem jula 2018. godine i od tada traje njegova i drama njegove porodice. Hapšenje se dogodilo po potjernici srbijanskih vlasti, iako je Mujanovć u poratnim godinama u više navrata posjećivao tu zemlju.

Dvogodišnja drama

Već dvije godine Huseinova supruga Mirsada kuca na vrata na "nadležnih", moli za pomoć, traži od države da štiti svoje građane, govori da njezin suprug nije vodio privatne ratove, niti je imao privatnu vojsku, već da je kao pripadnik Armije RBiH branio državu! Ako treba, neka odgovara pred Sudom BiH, njegove države.

Na te stavove - muk…

Mediji su s pravom prenosili informacije da je "država zaboravila Huseina".

Pomoć je izostala i u onome što bi moralo biti osigurano svakom optuženom – dostupnost dokumentacije kojom može dokazivati svoju nevinost. Jer, svako je nevin dok se pravosnažno ne dokaže na sudu, i to u pravičnom postupku.

Naravno, niko ne smije i ne može biti protiv procesuiranja ratnih zločina. Bilo ih je i odgovorni moraju biti kažnjeni. Međutim, držati dvije godine čovjeka u pritvoru na osnovu jedne službene zabilješke i zapisnika o saslušanju trojice svjedoka iz 1994. i 1996. godine, čiji iskazi su kasnije mijenjani - otvara mnogo prostora za sumnje i aludira na političku praksu korištenja pravosuđa, čega se Srbija ni ranije nije ustezala.

Kako to obično biva, tek nakon presude pratimo oštre reakcije političara. Pri tome nije nevažno da je ovo izborna godina.

Ipak, pohvaln je potez ministrice vanjskih poslova naše zemlje Bisere Turković koja je uputila protestnu notu šefu srbijanske diplomatije, notornom Ivici Dačiću i privremeno povukla ambasadoricu Aidu Smajić na hitne konsultacije.

Problem će, međutim, biti ako ostane na tome i ako se ovom problemu ne pristupi odgovorno na svim razinama. Naravno, sa državne razine.

Jer, Srbija sistematično progoni bh. građane od kraja rata, već skoro 25 godina.

Od Ilije do Huseina

Počevši od Ilije Jurišića, preko prof. Ejupa Ganića, generala Jovana Divjaka, Selima Bešlagića, Nasera Orića, pa sve do Huseina Mujanovića i Osmana Osmanovića iz Brčkog, princip je identičan. A to je samo dio osoba sa spiskova.

Bilo je tu ljudi i protiv koji su optužnice dizane jer ih je neko teretio da su ukrali pušku iz bivše JNA!? Nerijetko su korištene i "usluge" "profionalnih svjedoka" kako bi se teretili nevini ljudi.

To što se kasnije pokazalo da su nedužni progonjeni, nije se mnogo ticalo vlasti u Beogradu, jer ih, naravno, niko nije pozvao na odgovornost.

Ove aktivnosti provodile su sve poratne vlasti u Srbiji, ponajviše ona Borisa Tadića, te, naravno, režima Aleksandra Vučića.

Nije Srbiji do istine, nije joj do odnosa sa Bosom i Hercegovinom. Nije njoj ni do Srba iz tamo neke Hrasnice...

Koliko je Srbiji do pravosuđa i progona zločinaca, govori činjenica da je Novak Đukića, ratni zločinac pravosnažno osuđen za ubijanje tuzlanske mladosti maja 1995. godine, slobodan građanin Beograda kojeg se i ne pomišlja izručiti! A da govorimo o ratnim zločincima na Skupštini Srbije, na Vojnoj akademiji ili u emisijama TV stanica sa nacionalnom frekvencijom.

Šta Srbija želi?

To znači da u slučaju hapšenja bh. državljana gledamo nedvosmislenu strategiju jedne države čiji je cilj je sasvim jasan. Nakon što se diplomatskim sredstvima Srbija izbjegla odgovornost za agresiju na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao i direktnu odgovornost za genocid (Sud je, ipak, našao da je Srbija ipak prekršila Konvenciju o genocidu time što ga nije spriječila, ali kažnjena nije), Beograd sada teži da kvantitetom presuda i broja osoba koje progoni, krivotvori sliku o dešavanjima devedesetih na prostorima zapadnog Balkana.

Ako polazimo od tvrdnje da je, kako smatra istraživačica genocida i sociologija Janja Beč Neumann, "genocid zločin države", s jedne strane, te stava da je poricanje "završni čin genocida", s druge strane, onda je jasno da masovna hapšenja državljana zemlje koja nesumnjivo bila žrtva agresije i genocida, ima, također,
politički cilj i upotrebnu vrijednost.

Ona je na tragu zaključka da se takvim aktivnostima treba legitimizirati ne samo ratna uloga Srbije, već i nastavak osvajačke politike. Otprilike onako kako je to primijetila dugogodišnja saradnica Haškog tribunala Nevenka Tromp, kazavši da Srbija nastoji da diplomatskim putem pripoji RS. Da spremnosti na to ima pokazuju primjeri Crne Gore, Makedonije, Kosova...