Desetogodišnja bitka Ilije Jurišića za pravdu

Jurišić je 1992. godine bio u mirovini, ali je dobio poziv Grada Tuzle da se mobiliše i potom postao savjetnik načelnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) u tom gradu.

“Ja sam 15. maja 1992., na dan incidenta na Brčanskoj Malti, bio dežurni. Popodne sam dobio saopštenje preko radioveze da vojska puca po pripadnicima policije koji su raspoređeni za njen miran izlazak, i da ima mrtvih. Načelnik je donio odluku da na vatru odgovore vatrom”, prisjetio se Jurišić, piše Detektor.ba.

Prema njegovim riječima, ništa u toj informaciji nije bilo neprijateljsko.

Na Brčanskoj Malti je 15. maja 1992. godine došlo do sukoba između jedinica policije i Teritorijalne odbrane (TO) s jedne i pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) s druge strane. Pravosudne institucije Srbije ovaj događaj tretiraju kao ratni zločin, što Jurišić negira.

“Mislim da se i danas mnogo spekuliše oko incidenta na Brčankoj Malti, a to je politički manevar da se što više ljudi udalji od istine”, dodao je on.

Jurišić je nakon rata nastavio da živi u Tuzli i slobodno se kretao do maja 2007. godine, kada je na beogradskom aerodromu, polazeći u posjetu sinu u Njemačkoj, zaustavljen prilikom kontrole dokumenata.

“Policajac je izišao iz svoje prostorije i rekao mi da pođem za njim. Kad smo sišli dolje u suteren, začudilo me je koliko je policajaca u hodniku. Ovaj sa sprata me je predao svojim kolegama. Drugi me je ščepao za ruke i ubacio u jednu mračnu prostoriju… Sjeo sam na pod… To je za mene bilo jako jezivo. Nisam mogao mračne misli da otresem. Koliko je trajalo, ni sada ne mogu da procijenim”, ispričao je on.

Zbog stresa i situacije, Jurišiću je šećer naglo pao i počeo je dozivati u pomoć, ali samo je čuo “ciničan smijeh, izrugivanje i vrijeđanje”. U jednom trenutku, pojasnio je, pojavila se svjetlost i na vratima je ugledao sina kako nosi vrećicu u kojoj su bili lijekovi.

“Uzeo sam te lijekove i mislio da je završeno ‘kino’ sa mnom, ali se dalje nastavila moja patnja. Nasilno sam uguran u ‘maricu’ i vrata su zalupili… Nagli trzaji, zaustavljanje, pokretanje vozila. Prevrtao sam se i okretao u vozilu, kao lubenica u gepeku”, istaknuo je Jurišić, koji je odvezen do Bezbjednosno-informativne agencije (BIA).

Po izlasku, vidio je da su mu laktovi izubijani, a zbog “čvoruge na glavi mu je tekla krv”. Kriminalistički je obrađen, a zatim odvezen u Centralni zatvor, gdje su mu dali papir na kojem je bio opis djela za koje se sumnjiči, i dobio je ćebe, hrđavu kašiku, porciju jela i ćeliju.

“Kad su mi otvorili ćeliju, bilo je nekoliko ljudi, niko mi nije bio poznat. Kasnije ću saznati da su to bili pritvorenici za ‘Ovčaru’, pripadnici ‘Zemunskog klana’ i neki zbog šverca cigareta. Mrko su me svi gledali jer su vjerovatno imali informaciju ko im dolazi u sobu”, kazao je Jurišić.

Kada se na televiziji u zatvoru pojavila njegova fotografija i informacija da je uhapšen, Jurišić se sjeća da su ga drugi zatvorenici “gledali krvnički”.

“Nisam odgovarao, niti sam s kim razgovarao. Nastojao sam da poštujem kućni red i do kraja ostanem staložen i priseban. Sve što mi se unutra u ćeliji događalo nikome nisam prenosio. Razmišljao sam da sam jedinka iz druge zemlje i da niko neće stati iza mene”, pojasnio je on.

Dok je bio u pritvoru, Jurišić je bio razočaran u intervenciju institucija BiH. Noć prije početka suđenja, krajem februara 2009. godine, Jurišić pamti da je čuo svaki šum i u jednom trenutku “dernjavu jednog od zatvorskih čuvara, a nakon toga jauk i vrisak”.

“Nije to dugo trajalo, dva ili tri minuta, a onda je neko u sobi rekao, ne znam ko, ‘propuštaju nesretnika kroz svoje ruke’… Prevrtao sam misli, sve doživljaje, od djetinjstva do mladosti, starosti i samog čina hapšenja. Ne znam kada sam zaspao, ali osjetio sam nagli trzaj i vrata su se otvorila, i čuo sam čuvara kako govori ‘ustajanje’”, prisjetio se Jurišić.

Na prvom pojavljivanju pred sudijama, Jurišić je obukao novu trenirku i majicu. Pamti kako su ga čuvari maltretirali na putu do sudnice i posjeli ga na najtvrđu stolicu. U jednom trenutku, kako se prisjetio, nagli glas je kazao da ustanu.

“Dvije žene i jedan muškarac sjedaju za stolove, žena pozdravlja prisutne i najavljuje moje suđenje. Predsjednica Vijeća je najavila tužioca, i iznio je jedan ekspoze… Ja sam rekao da sam optužnicu razumio, ali da ništa ne prihvatam jer to nema blage veze s mojim ponašanjem. Rekao sam da se držim maksime našeg književnika Meše Selimovića, koji je rekao: ‘Ubiti jednog čovjeka znači ubiti cijeli svijet’, ako sam ja taj koji je ubio jednog čovjeka i pobio cijeli svijet, onda neka taj svijet ubije i mene. Ja to onda zaslužujem”, prisjetio se Jurišić.

Prema Jurišiću, on je vrlo brzo u postupku uvidio da optužnica nije zasnovana na dokazima jer je napravljena prije nego što je završena istraga.

Tokom suđenja Jurišić je kazao da je bilo teških situacija i da je razmišljao da sebi oduzme život, ali velika mu je podrška bio mlađi sin, koji mu je rekao: “Oni to jedva čekaju – skupi hrabrosti da se odupreš i braniš.”

Poslije izrečene prvostepene presude, kojom je osuđen na 12 godina zatvora, Apelaciono vijeće je prihvatilo žalbu i postupak vratilo na ponovno suđenje, i Jurišić je pušten iz pritvora.

Iako se nije morao vratiti u Srbiju, Jurišić je odlučio da završi proces i zbog sebe i zbog advokata Đorđa Dozeta, koji je, kad su ga novinari pitali da li će se njegov klijent vratiti, rekao: “Koliko ga ja poznajem – hoće, iako ga ne obavezuju zakon Srbije i njeno pravosuđe.”

“Nikad ne bih mogao doći do te pobjede da nisam imao podršku i ogromnu pomoć građana Tuzle, za razliku od institucija, Federacije i države BiH, čija je pomoć tu izostala… U Tuzli sam dočekan veličanstveno, to je tako dirljivo. Evo, sad ne mogu od emocija da pričam…”, kazao je Jurišić, koji je posebno zahvalan Fondaciji “Istina, pravda, pomirenje”.

“Evo, i danas mi je drago što nisam osuđen i što nije dokazano krivično djelo koje mi je imputirano. Ali najdraže mi je što sam čista, što bi narod rekao, ‘hrzli’ obraza mogao da iziđem pred svoje sugrađane i komšije”, dodao je Jurišić.

Zbog procesa, boravka u pritvoru, nanesene boli i narušenog zdravlja, Jurišić je tužio državu Srbiju.