Bila su to 24 sata pakla: Konačno su uhvaćeni osumnjičeni za zločin u selu Lozje

Postupajući po nalogu tužioca iz Posebnog odjela za ratne zločine, policijski službenici SIPA, na području Višegrada i Novog Goražda, locirali su danas i uhapsili dvojicu osumnjičenih za ratni zločin na području Goražda 1992.

Uhapšeni su po nalogu Tužilaštva BiH.

Istraga u predmetu odnosi se na ratni zločin nad civilnim žrtvama bošnjačke nacionalnosti, na lokalitetu mjesta Lozje na području Goražda.

Trending

Historijska noć u Skenderiji: Bosna i Hercegovina razbila Hrvatsku 110 : 90

Osumnjičeni se terete da su kao komandanti jedinica VRS na tom području, komandovali i učestvovali u akciji napada na navedeno selo, prilikom kojeg je ubijeno oko 30 žrtava, uglavnom civila, među kojima je bilo žena, djece i osoba starije životne dobi.

Njihov identitet još uvijek nije otkriven.

Prije nekog vremena, Muamer Džananović, iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, govorio je kako se iz plana izvođenja napada na Lozje i okolna sela jasno vidi da je potpisnik naređenja za napad načelnik štaba Jovo Mitrović, dok je napad odobrio Brane Petković, tada komandant štaba TO Srpsko Goražde i bivši komandir stanice milicije u Goraždu.

Napad je počeo 21. maja 1992. godine, u 10 sati a završio je sljedeći dan. Petković je u toku napada naređivao da se sve ruši, te da se niko od civila ne ostavlja za zarobljenike, nego da svi budu ubijeni.

Osumnjičeni su pod istragom zbog krivičnih djela-Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na učinjenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, u vezi sa krivičnim djelom Individualna i komandna odgovornost iz Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Nakon lišenja slobode osumnjičeni će biti predati postupajućem tužiocu, koji će ih ispitati i nakon toga odlučiti o daljim aktivnostima u predmetu.

24 sata pakla u selu Lozje

Više od 40 bošnjačkih civila ubijeno je tokom napada na Lozje krajem maja 1992. Više od 100 civila je što teže što lakše ranjeno, raseljeno u okolna mjesta, a tijela mnogih ubijenih ni danas nisu pronađena.

Prije više od sedam godina, na suđenju Draganu Šekariću za zločine počinjene u Goraždu i Višegradu, dvoje svjedoka Tužilaštva BiH se prisjetilo kako su članovi njihovih porodica ubijeni u selu Lozje u maju 1992. godine.

Na ovom suđenju je u korist Državnog tužilaštva svjedočila i Zinata Pleh, koja je ispričala da je u napadu na selo Lozje ubijen njen sin Edib, dok se ona krila u kući Ibre Bogdanovića.

"Bilo nas je preko 40. Bilo čitavo naselje, i muškarci i žene i djeca. Sin je prvi poginuo. Mi smo bježali iz kuće Ibre Bogdanovića", prisjetila se svjedokinja.

Pleh je svjedočila da je tokom napada čula srpske vojnike kako pjevaju uvredljive pjesme. U međuvremenu, Šekarić je za zločine u Lozju oslobođen odgovornosti.

Lozje, inače, zvalo se nekad Kokino selo te ga brojni stanovnici i dalje tako zovu.

Među više od četrdeset ubijenih stanovnika Lozja, ubijena je i jedanaestogodišnja Advira Šahman. Njena majka Izeta Šahman, sa stotinu svojih komšija, tog je dana pokušala pobjeći iz okupiranog Lozja.

"Zapucalo je sa svih strana. U jednom trenutku sam tijelom pokrila Advirinu sestru. Pogledam i vidim Adviru kako leži niže mene. Uspjela sam je dotaći nogama. Čula sam je kako govori: ‘Mama, ja sam ranjena.’ Lijeva noga joj je bila kompletno izrešetana. Uzela sam svoju Adviru i šamijom joj podvezala nogu, ali krv je i dalje tekla. A Advira je samo govorila: ‘Mama, daj mi malo vode, molim te.’ A ja ni kapi nisam imala da joj dam. Kad god se napijem vode, pomislim na nju", govorila je ranije Šahman za BIRN.

Advira je umrla u majčinom naručju dok su ih srpski vojnici prevozili do bolnice. Nakon što je konstatovana smrt, Izeta je sa ubijenom kćerkom prevezena natrag u Lozje i zatvorena u kuću, u kojoj će provesti naredna tri dana. Tada je saznala da joj je druga kćerka zarobljena.

"Nakon tri dana, jedan srpski komšija, dobar čovjek, predložio je da Adviru ukopamo u bašti, u blizini današnjeg spomenika. Pristala sam. Više me ničega nije bilo strah. Samo sam željela da umrem. Taj komšija mi je rekao da bježim tu noć jer nikoga neće biti. I tako sam pobjegla. Starija kćerka je mjesec dana kasnije razmijenjena i kraj rata dočekala je na sigurnoj teritoriji. Adviru smo naknadno ukopali po propisima", završava svoju priču Šahman.

Jedan broj civila koji je bio ranjen uspio se domoći Goražda gdje im je ukazana prva pomoć. Međutim teži slučajevi zbog nepostojećih kapaciteta u samom gradu Goraždu su, preko UN kanala i Crvenog krsta transportovani na intervencije u bolnice u Užicu i Foči. Među njima je bio i jedan slučaj 15-godišnjeg dječaka, koji je zbog težine povreda bio prebačen u bolnicu u Užice. Za njega, kao i za ostale ranjenike to je bio put u jednom pravcu. Nikada se nisu vratili svojim kućama, a njihova sudbina je nepoznata do današnjeg dana.

Midheta Kaloper Oruli u napadu je ostala bez majke i brata te još 13 članova uže porodice. Sa još 36 stanovnika Lozja i sama je zarobljena i mučena, najprije u kući Turkovića, a potom zlostavljana i u školi u Podhranjenu.