Na današnji dan: Rukometaši Želje igrali su europsko finale protiv Gummersbacha

Nema nikakve dileme da je rukomet najtrofejniji bosanskohercegovački ekipni sport. Ne samo da su banjalučki Borac i sarajevski Željezničar osvojili ukupno 8 titula prvaka Jugoslavije nego su i na međunarodnoj sceni klubovi ostvarivali zapažene rezultate.

Borac je osvojio dva europska trofeja, ima i jednu titulu vicešampiona našeg kontinenta, dok su Željezničar i dobojska Sloga bili finalisti europskih kupova.

Ovaj put želimo se podsjetiti uspjeha Željezničara: Na današnji dan prije 37 godina "plavi" su igrali u finalu novopokrenutog Kupa IHF-a.

Sve je počelo odlukom Međunarodne rukometne federacije da u sezoni 1981-82 pokrene novo europsko takmičenje – pored Kupa šampiona i Kupa pobjednika kupova. To je bio Kup IHF-a, rukometni pandan fudbalskom Kupu UEFA, odnosno takmičenje u kojem će nastupati vicešampioni nacionalnih prvenstava.

Prvi jugoslovenski predstavnik u novom takmičenju postao je sarajevski Željezničar koji je sezonu ranije (1980-81) osvojio drugo mjesto u domaćem prvenstvu, odmah iza banjalučkog Borca.

Bio je to labuđi pjev najslavnijih bh. rukometnih klubova u bivšoj zajedničkoj državi – Borac je osvojio sedmu i posljednju titulu prvaka Jugoslavije, a Željo šestu i posljednju titulu vicešampiona.

Već smo pisali kako su "plavi" u sezoni 1977-78 u prvenstvu Jugoslavije skinuli prokletstvo "vječitog drugog" koje je pratilo i Željezničar i klub od koga je nastao - Mladu Bosnu.

Dani ponosa i slave: Kako je Željo pokorio rukometnu Jugoslaviju

Vratimo se Željinoj epopeji u Kupu IHF-a u sezoni 1981-82. Ekipa koju su s klupe predvodili Mišo Bašić i Branko Raca za prvog protivnika u osmini finala dobila je holanski HV Hermes. "Plavi" su prošli dalje s dvije pobjede: 22:19 u Skenderiji, odnosno 24:17 u Den Haagu.

Naredni rival bio je norveški Fredensborg u četvrtfinalu. Zbog zauzetosti Skenderije, prva utakmica protiv Norvežana odigrana je u prepunoj dvorani u Vogošći, a Željezničar je slavio 26:16. Revanš u Oslu bio je formalnost: "Plavi" bilježe još jedan ubjedljiv trijumf 25:16.

Žrijeb je odlučio da Željo u polufinalu igra protiv praške Slavije, a mečevi su se odvijali po već viđenom scenariju. Opet prva utakmica u Sarajevu, opet ubjedljiv trijumf (28:19), opet pobjeda i u revanšu u gostima – 24:17 u Čehoslovačkoj.

Tako se Željezničar sa 100-postotnim učinkom – 6 pobjeda u 6 utakmica – plasirao u finale prvog Kupa IHF-a. Protivnik u finalu bio je jedan od naslavnijih europskih klubova – njemački Gummersbach.

"Gummersbach je bio jači nego ikad, a mi u laganom padu zbog odlaska više od pola šampionske ekipe, nakon što smo čitavu deceniju bili u vrhu jugoslovenskog rukometa. Realno, bili smo autsajderi i uprava kluba prihvatila je ponudu Nijemaca da se igra samo jedna utakmica finala u Dortmundu", za portal Radiosarajevo.ba govori Adnan Dizdar, proslavljeni golman i kapiten RK Željezničar.

Dizdar dodaje da je Željezničar dobro finansijski prošao pristajanjem na samo jednu utakmicu finala.

"Znam da smo tim sredstvima pokrili budžet za narednu sezonu. Volio bih da smo u ravnopravnim uslovima odmjerili snage s Gummersbachom, ali treba biti realan: Čak i u dvije utakmice finala teško bismo mogli parirati klubu koji je imao već četiri titule prvaka Europe", kaže Adnan Dizdar.

Njegove riječi potvrđuju rezultati Gummersbacha koji je te sezone osvojio duplu krunu u Njemačkoj, a 12 mjeseci kasnije okitio se petom titulom prvaka Europe.

"Osim novca na klupski račun, dobili smo mogućnost da biramo više kompleta najmodernije sportske opreme između Pume i Adidasa. Odabrali smo Adidas", prisjeća se Ejub Kukavica koji je u Željinoj postavi igrao na poziciji pivotmena.

Tako je 2. maja 1982. u Westfalenhallen u Dortmundu odigrano prvo finale Kupa IHF-a između VfL Gummersbacha i Željezničara.

Akteri historijskog finala u plavim Željinim dresovima bili su Adnan Dizdar i Zoran Jovanović (golmani), Adem Vukas i Ramiz Duraković (lijeva krila), Jefto Perišić i Mišo Todorović (lijevi bekovi), Zdravko Perleta (srednji bek), Ejub Kukavica (pivotmen), Milomir Muci Mijatović i Mustafa Džonlagić (desni bekovi), Emir Junuzović (bek) i Goran Nerić (desno krilo).

"Bilo bi nepravedno ne spomenuti rukometaše koji su nastupali u pohodu do finala, ali nisu igrali posljednju utakmicu. Golobradi Boriša Majstorović nije mogao putovati na finale zbog polaganja mature, a nedavno preminuli Zdenko Mihajlović imao je peh u karijeri da mu golmanski konkurenti budu Dizdar i Jovanović, oba reprezentativni čuvari mreže", govori Kukavica i prisjeća se još jednog bizarnog događaja.

"Na avion kojim smo putovali na finale zakasnili su Suad Dizdar i Mišo Todorović. Naknadno su stigli u Dortmund, a klupska uprava dozvolila je nastup samo Todoroviću."

Nakon što je ekipa pod vodstvom Seada Hasanefendića 1978. osvajanjem titule ostvarila san brojnih generacija Mlade Bosne i Željezničara, tako je i podmlađeni tim četiri godine kasnije u Dortmundu pisao historiju Želje.

Kao podrška bivšim klupskim drugovima na finale u Dortmund stigao je Rusmir Cane Delahmetović, legendarni član šampionske ekipe Željezničara, koji je u proljeće 1982. odrađivao posljednju sezonu ugovora u slavnom Kielu.

Ipak, kvalitet i prednost domaćeg terena bili su na strani Gummersbacha koga su predvodili čuveni njemački rukometaši Erhard Wunderlich i kasniji dugogodišnji selektor Heiner Brand. Na isteku 60. minuta na semaforu je stajalo Gummersbach – Željezničar 23:14 (9:4).

Njemački tim postao je prvi osvajač Kupa IHF-a koji će 1993. prerasti u današnji Kup EHF-a, a plasmanom u finale Željezničar je ostvario jedan od najvećih uspjeha bh. sporta.

Ono što nije uspjelo rukometašima Željezničara, postići će devet godina kasnije Borac: Trofej Kupa IHF-a ipak je 1991. došao u našu zemlju zahvaljujući Borčevim rukometašima koji su u finalu pobijedili CSKA (20:15 u Banjoj Luci, 23:24 u Moskvi). Hoće li bh. rukomet ikad više dostići ovakve domete...