Bokser Sandro Poletan, osvajač "Zlatne rukavice": Vraćamo boks u Banjaluku

Obzirom da je prethodnu "Zlatnu rukavicu" u Banjaluku donio legendarni bokser Marijan Beneš mnogi su Poletana prozvali novim Benešom.

"Razlika između Marijana Beneša i mene je ta što je Marijana pratila i podržavala čitava bivša Jugoslavija. A ja imam sreće što mene podržava moja porodica, ona mi je glavni stub i da nije njih ne bi bilo ništa od mene", ispričao je Sandro Poletan ekipi Anadolu Agency (AA) po povratku iz Beograda.

Mladi banjalučki bokser ovo poređenje vidi kao šansu za ponovno pokretanje svjetskog boksa u Banjaluci.

"Posljednja medalja sa većih takmičenja je bila 1984. godine. Jednostavno, više od 30 godina niko ništa nije uradio. Godine 2013. donio sam bronzu s evropskog prvenstva i pokrenuo internacionalnu scenu i vratio boks u Banjaluku. Svi znamo da je Banjaluka grad boksa i to je falilo. Godinama nije bilo dobrih boraca i ja sam se pojavio sa svojom podrškom - porodicom i jednostavno vraćamo boks u Banjaluku", kaže Poletan.

Na 60. turniru "Zlatna rukavica" u Beogradu, prošlog vikenda, do trofeja u kategoriji do 75 kilograma, stigao nakon pobjede nad slovenačkim bokserom Aljažom Venkom. Ovom turniru prethodile su pripreme u kampovima u Rusiji, Rumuniji, Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu, te na Tari i Zlatiboru.

"Znam koliko sam se spremao i išao sam po jedno, a to je da se vratim kući kao najbolji borac", kazao je Poletan.

U četvrtini finala savladao je iskusnog borca iz Modavije, u polufinalu pobijedio je prekidom u drugoj rundi borca iz Kine, a kaže da je u finalu s Aljožom Venkom priredio publici izuzetan meč, nakon čega se vratio kući kao najbolji borac, ispunivši očekivanja.

Ovaj mladić se sportom bavi od treće godine; kaže da je gotovo "prohodao na strunjačama". Ljubav prema borilačkim sportovima prenijela se sa oca Miće Poletana, koji je majstor džudoa, treći dan, a od 2004. godine otvorio je bokserski i kik-bokserski klub "Kruna", pa se Sandro prvo bavio džudom, a zatim i boksom i kik-boksom. Danas se, osim ovih sportova, bavi i gimnastikom.

"Volim sve sportove, ništa ne izdvajam, takmičim se u boksu i kik-boksu zato što nemam vremena za druge sportove. Inače bih se takmičio u barem pet sportova, ali jednostavno vrijeme ne dozvoljava pa se moram opredijeliti za nešto", kaže Sandro Poletan.

Osim sportske karijere, on je student druge godine medicinsko-laboratorijskog inženjerstva, a na pitanje da li ima vremena za druge aktivnosti, odgovorio je da nema.

"Ni ne gledam na nešto drugo, jednostavno interesuje me cilj koji ću da ostvarim, a to je 2020. godine Tokio - Olimpijada i medalja. Podređen sam tome i trenutno nemam nikavu drugu zanimaciju", kazao je on.

U prostorijama kluba "Kruna" u kojem redovno trenira s ocem, pokazao je ekipi AA dio odličja koja je osvojio u dosadašnjoj karijeri. Kada su u pitanju uspjesi u boksu, omiljeni trofeji su mu već spomenute "Zlatna rukavica" i evropska medalja iz 2013. godine, ali i još pet medalja sa svjetskih i evropskih prvenstava u kik-boksu. Sljedeći cilj mu je medalji sa Olimpijskih igara u Tokiju.

"Tokio je veoma blizu, tri godine. To se čini puno, ali, zapravo, je jako malo. Treba da obiđemo sve te sportske svjetske kampove da ne gubimo vrijeme i da ispratimo sav taj plan i rad i sve će biti u redu", kazao je on.

Sandrov otac i trener Mićo Poletan, selektor bokserske reprezentacije BiH, nakon što se povukao iz takmičarske karijere u džudou odlučio je da se posveti boksu i kik-boksu, i da se edukuje kao trener u ovim sportovima. Uvidio je da je u BiH boks na najnižem mogućem nivou, i da, ako nešto želi da "napravi sa sinom", mora da se edukuje, pa je obišao kampove pet najdominantnijih škola u svjetskom boksu, SAD, Kubu, Rusiju, te Aziju i Evropu. Finansijski bi mu, kaže, bilo lakše da je u kampove slao samo Sandra, ali da bi mogli bolje da treniraju bilo je potrebno i da se on obuči kao trener. Kometarišući situaciju u boksu u BiH, rekao je da je za napredak boksera neophodno da se edukuju i treneri.

"Ali, kod nas ima problem u sujeti. Naši treneri ne dozvoljavaju sebi da se školuju, da bi prenijeli znanje i uz dužno poštovanje pojedinačnim slučajevima, razina naših trenera je najniža. Nažalost, ali tako je", rekao je on.

Prema njegovim riječima, u svijetu je opštepoznato da najviše uspjeha imaju sportisti koje prate roditelji. Na pitanje kakve su šanse da Sandro stigne do Tokija i ostvari svoj cilj, Mićo Poletan je odgovorio da je to realno.

"Šanse su realne, ako nas podrži država, ja sam bukvalno iscrpio sve svoje sponzore, kombinacije i pomoći. Josipovića je napravila Jugoslavija, Beneša je napravila Jugoslavija, Sandro je napravljen ovdje, skromno i minorno. Iza pravog sportiste treba da stoji država i svi mi građani. Ovo je stvarno olimpijski sport i slika svih nas. Sandro je puno cjenjeniji u svijetu nego, nažalost, ovdje. Cijenjen je kod običnih građana, ali kod onih koji odlučuju o sredstvima... ti ljudi su se negdje izgubili", kazao je Mićo Poletan.