Veliki Milan na korak od propasti

Malo je ko tada mogao pretpostaviti da će se sudbina s ovim velikanom poigrati na izrazito okrutan način. A upravo to se desilo. Sve je nekako krenulo nizbrdo sa smjenom Carla Ancelottia, koji je, istini za volju prije nego je smijenjen, uspio pogubiti konce. Uz poneki bljesak, taj se trend nastavio do danas, a čini se kako najcrnje tek predstoji.

Berlusconi koji se, očito u godinama kada više nije bio u stanju pratiti trendove modernog fudbala, bezuspješno pokušavao boriti protiv vremena i starosti koja je neumoljivo kucala na njegova vrata, još je neko vrijeme tražio formulu za izlazak iz krize. Uvidjevši da se stvari ne odvijaju onako kako bi on to želio, nevoljko je odlučio da proda svoju najdražu “igračku”. I tako je u aprilu tekuće godine objavljeno da je AC Milan prodat kineskim biznismenima Yonghong i Han Liu, za sumu od 740 miliona eura.

Berlusconi je svoju ljubav spram kluba obilato naplatio i ništa nije izgledalo neobično. Na kraju, istu sudbinu već je doživio njihov ljuti rival Inter, baš kao i mnogi drugi evropski klubovi. Ambiciozni kineski vlasnici su pompezno najavili ogromna ulaganja te, uz potpuno restruktuiranje, povratak ovog kluba u sami vrh evropskog fudbala.

Scenarij kojem smo svjedočili toliko puta je u početku izgledao savršen - dolazak bogatih vlasnika sa neiscrpnim bunarom novca koji uz ogromna ulaganja trasiraju put ka vrhu. Kamere na sve strane, velika obećanja i podrška Montelli, koji je, protekle sezone, počeo graditi tim od talentovanih klinaca iz omladinskog pogona, bili su dovoljni razlozi za optimizam crveno-crnog dijela Milana.

Ljeto koje je uslijedilo nije donijelo ništa što bi probudilo sumnje u uspjeh projekta. Potrošeno je 194.5 milliona eura sa namjerom potpunog remonta ekipe. Montelline želje su se ostvarivale jedna za drugom. Dovedeni su Kessie - jedan od najtalentovanijih mladih igrača u Evropi, Andre Silva, Calhanoglu, Conti, Rodriguez, Musacchio, Biglia…, a onda za kraj, i Leonardo Bonucci, kao pojačanje koje je trebalo poslati poruku rivalima da se Milan vraća tamo gdje mu je i mjesto.

Potrošeni milioni nisu prošli neopaženo i UEFA je upozorila klub da će njihove finansije biti detaljno analizirane. Toliko novca izdvojenog na pojačanja, jasno je, budi sumnje. U prevodu, dovođenje još nekog igrača za narednu sezonu značilo bi izbacivanje iz euro takmičenja. Nekako su se uspjeli provući kroz finansijski fair play i s velikim nestrpljenjem se čekalo na novu sezonu u kojoj je Milan najavljivao velike stvari.

Previše savršen scenarij nakon decenije lutanja, kako će se ispostaviti. Tim je nakon nekoliko obećavajućih rezultata s početka sezone, počeo nizati loše izvedbe i još lošije rezultate. Da se tim ne gradi preko noći, Montella je naučio na teži način. On je trebao vrijeme koje mu potrošeni milioni nisu dozvolili. Rezultat je bio imperativ, a sve osim plasmana u top četiri tima smatralo bi se neuspjehom.

A onda je, usred očajnih rezultata, kao bomba odjeknula vijest da su Kinezi koji su kupili Milan, obični, do guše zaduženi, prevaranti! Detalje o kineskim “bogatašima na kredit”, koji, kako se potvrdilo, i nisu tako bogati, objavio je The New York Times.

Tokom ljetnog prelaznog roka, novi vlasnici AC Milana, jednog od velikana klupskog fudbala, trošili su previše. Kineski “bogataši”, za koje će se vrlo brzo ispostaviti kako to nisu, zadužili su se, ne samo kako bi doveli pojačanja, već da bi, što je mnogo opasnije, kupili klub. Pravi problem, međutim, nije zaduženje. Mnogi veliki klubovi imaju svjesno napravljena zaduženja. Razlika je u tome što se klubovi (uglavnom) zadužuju racionalno, odnosno tako da dug mogu otplatiti. Malo koji vlasnik pri zdravom razumu će sve karte baciti na blef. A upravo to su uradili Yunghong i Han. Oni su, vjerujući da će sa ekipom u prvoj sezoni izboriti barem plasman u Ligu prvaka, zaduženje napravili kod Paula Singera. Ukratko, Amerikanac rukovodi Elliott Management fondom i riječ je o nemilosrdnom kapitalisti koji bi u slučaju komplikacija oko otplate (što se vrlo lako može desiti) mogao preuzeti Milan, što bi dodatno zakomplikovalo situaciju.

Kada klub preuzme neko ko se u fudbal niti razumije niti ima interesa, moguća su dva scenarija - ili da rasproda imovinu i tako vrati novac ili da odluči da investira. U Milanu sada strijepe da bi se Amerikanci mogli odlučiti za prvi scenarij.

Kinezi su se svjesno kockali i u ovom trenutku se čine kao sigurni gubitnici. Da je kojim slučajem ovaj, preko noći stvoreni, tim, uspio da osvoji Scudetto (što je bila i namjera vlasnika) ili barem osigura plasman među top četiri ekipe Serie A, kockanje bi se isplatilo. Milioni dobijeni od Serie A, prava na prijenos utakmica, te nastupa u Ligi prvaka, omogućili bi zdravo otplaćivanje duga i dodatno ojačavanje ekipe. Ovako, uz sve probleme koje Milan ima, situacija se iz dana u dan komplikuje.

Kinezi, teoretski, još uvijek mogu, mada je to svakim danom sve teže, da iznađu rješenje. Da li će odlučiti da ovaj put idu na sigurno i prihvatiti poraz, ili će pokušati sa novim zaduženjima, ostaje da se vidi.

Milan sve brže gubi identitet i postaje sjena kluba koji je samo deset godina ranije podigao pehar Lige Prvaka. Danas za vlasnike imaju bogataše koji to nisu, Gattusa za trenera, a protiv njih su počeli pogađati čak i golmani. Sve to izgleda zaista crno, ali oblaci koji su se nadvili nad ovim klubom mogli bi donijeti pravi potop. Svi ljubitelji fudbala se nadaju da do toga ipak neće doći. Međutim, realnost je da ovoga puta klubom ne rukovodi Berlusconi već razotkriveni prevaranti, koji su napravili zbrku i sada trebaju da je riješe.