Uloga 'Pošte' i šuplje u globalnoj fudbalskoj mreži

“Sve mi uzmi, samo mi šuplju ostavi”, kaže moj prijatelj Cuco, kojeg, istina fudbal ne zanima, ali zna (skoro) sve o muzici. U pravu je. Na kraju (i na početku), najvažnija stvar koju je čovjek izmislio je - priča. Ona je nas, ljudski rod, odvojila od ostalih stvorenja na ovom dunjaluku, i još nas drži u uvjerenju da smo najvažniji na njemu. Prije tridesetak godina, centar sportskog komentiranja u Sarajevu bila je kafana "Pošta". Nije bilo mobitela, Twittera, Facebooka, postojala su samo dva kanala, na jednom od njih bi bio sport, a onda bi se ljudi skupili u kafani i što se kaže “bacali šuplju”. Danas se u svijetu velikih medija to zove stručna analiza, a najugledniji ljudi iz svijeta sporta se bave time.

Znate li ko je pandit? U Indiji tako zovu majstora, profesora raznih disciplina, vedskih znanja i tekstova, tumača zakona, religije, koji mora imati znanja i iz muzike, te razne druge vještine. Kod nas se nije utemeljio takav svestrani pristup znanjima i vještinama. Riječ doajen se, istina, koristi za nekoga ko nešto zna. Zvanje pandita bi, recimo, bez ikakvih problema, trebalo ozvaničiti kad je u pitanju Ivica Osim, pa Boša Tanjević, u rukometu bi to bio Srđan Praljak Šjor, u atletici Amel Tuka. I Ćiro Blažević je, također, pandit, ali njegovo usmjerenje više baca na klovnovsko-komediografsku crtu, iako mu se, što se kaže, pero ne može odbiti. I tako dalje…

Inače, osim u Indiji, danas je to općeprihvaćena titula u svijetu medijskog praćenja sporta.

Kad, recimo, Be In televizija, sportski saff Al Jazeerinog networka, inače vlasnica prava za najveći dio sportskih događaja, nekog svog komentatora ili analitičara nazove – pundit, zna se o čemu se radi. Dosta bivših igrača ima to zvanje, Jean Pierre Papin, Patrick Vieira, Sonny Anderson, Robert Pires, Bruno Cheyrou, Eric Abidal. Najveći, pak, imaju zvanje pandit i komentator, ali za to morate “položiti” valjda sve. U tu grupu spadaju besmrtni poput golmana Andonija Zubizarette ili napadača Jorgea Valdana ili Alessandra Altobellija.

Sky Italia, recimo, najčešće poziva ikone poput Roberta Bettege, Bruna Contija ili Paola Rossija, a Francuzi na državnoj televiziji vole da im vazi šarmantni David Ginola, zatim šeret Frank Lebeuf, inteligentni Bixente Lizarazu ili Yuri Djorkaeff. Bez šale, to se kod nas zove stručni komentator, ali mi, eto nismo bili te sreće da neko od bivših igrača “bljesne” u medijskom svijetu i nakon uspješne fudbalske, ima još jednu karijeru. U Hrvatskoj, takav status ima, recimo Zvonimir Boban, u Engleskoj tu karijeru uz trenersku polako gradi i Slaven Bilić, kojeg posljednjih dana mediji na Otoku vodaju na sve strane i neumjereno slave. Razlog za to je forma “njegovog” (odnosno West Hamovog) napadača Dimitri Payea koji je u dvije utakmice Francuske, protiv Albanije i Rumunije, postigao dva gola i praktično donio Francuskoj prolaz finala.

Nagrade za nastavnike fizičkog

Istina, živimo u vremenu u kojem je "znanje" iz oblasti fudbala precijenjeno, kao, uostalom i plaće zvijezda i trenera. Osobno, nisam predaleko od onih koji milionske transfere u trenerskom poslu nazivaju "pretjeranim nagradama za profesore fizičkog", ali čovjek ne bira uvijek ni posao, a ni ljubav. Nego ga nešto u životu i snađe. Kao što je, recimo, hrvatskog selektora Antu Čačića snašlo da se nađe u bubnju u koji udara Zdravko Mamić. I bude izabran pored nekih za koje javnost misli da su mnogo prije njega zaslužili selektorsku stolicu. Nakon pobjede protiv Turske, već ga se ne zove pogrdnim imenima, niti pretjerano kritizira zbog taktičkih propusta.

Pobjedama se ne gleda u zube. I nigdje, valjda, kao oko politike i nogometa nema toliko šuplje  priče. U koju se uklapa i priča o panditima. Ali, da ponovimo: "Sve mi uzmi, samo mi šuplju ostavi".

I to, šuplju - konstruktivnu.  Zato odmah nakon gledanja utakmice pratim šta imaju, na raznim televizijama ili siteovima, reći razni pundit. Ili šta će napisati Aleksandar Holiga, Saša Ibrulj, ili kako stvari vidi portal D’bala.net. Bez toga se, jednostavno, ne može.

Robot s posebnim potrebama

Osim toga, prava je "šuplja" da na Euru nema velikih očekivanja: Englezi su se maksimalno medijski ogradili, The Guardian je oprezno ispratio reprezentaciju i selektora Hodgsona preko Lamanchea, i prvi rezultat 1-1 protiv Rusije, maksimalno je išao na ruku skepticima. Na evropskim prvenstvima im nikada nije išlo, a Svjetska su završavali najčešće na pragu četvrtfinala. Zla sudbina u velikim takmičenjima dovela ih je na ivicu zajebancije od strane Italijana, Španaca, pa i Francuza: “Velika očekivanja nisu samo roman Charlesa Dickensa nego stanje duha kad je engleski fudbal u pitanju”, primjećuju duhoviti latinski komentatori. No, svako se jednom naplati, reklo bi se, pa je pobjeda Engleza protiv Walesa u Lensu, nakon što su u poluvremenu gubili 0-1, već prepoznata kao injekcija nacionalne samosvijesti.

I ponosa. Istina, kod majstora to nikad ne ide bez poslovične doze humora u kojoj se slavlje Hodgsona nakon gola Sturridgea u sudijskom vremenu proglašava "plesom robota s posebnim potrebama". Hja, ako zažmirimo na jedno oko i kažemo da svevideći sudija Brych iz Njemačke nije vidio ofsajd Vardyja, na drugo i ne moramo. Sturridge jeste mumnuo odbrambenog igrača Walesa u gužvi za pobjednički gol, ali te se stvari podrazumijevaju. Nije li još svježe pamćenje iz Brazila u kojem je Odemwingie “odnio” Spahića i onda zabio gol, ali te se stvari zaboravljaju. Od tada, nikada više nisam pomislio ništa dobro o našem centarhalfu, jer lako je glumiti siledžiju kad ne treba.

Jer, biti pandit i biti bandit dvije su različite stvari.

A ono što, možda, nije šuplja jeste priča o velikim i malim. Albanci su protiv Francuza do 89. Minute imali 0-0, i onda pokazali da postoji razlika: dva gola u zadnjih šest minuta i – adieu Albanie.  Istina, albanskom selektoru, ogrezlom Italijanu Gianniju Di Biasiju, mora se priznati da zna igrati protiv trikolora, jer je iz dvije prethodne utakmice s Francuskom imao jedan remi i jednu pobjedu. Ali, rekosmo, svako jednom naplati poraze. Ko ono pametan sinoć reče da na ovom Euru, više ne postoje veliki i mali? Neki pandit, sigurno. 

Pa, tako i Sjeverna Irska, koja je prvi put u svojoj historiji pobijedila na Evropskom prvenstvu. Oni su mi, nekako, najdraži na ovom Prvenstvu, jer su mali, bez šansi , a otamo dolaze i muzičke pojave koje su mi bile važne u nekom trenutku: grupa Stiff Little Fingers i Van Morrison. Romantiziram, znam, ali romantizacija je jedan od osnova svake priče, pogotovo mitologije koja se plete o fudbalu.

Sanjam dan kad će tehnologija uspjeti da u jednu grupu poveže sve one za koje mislim da imaju reći nešto važno. Ili nevažno, nije bitno. Kao onomad, prije tridesetak godina kad smo oko stola u sarajevskoj kafani "Pošta" sjedjeli nakon utakmica i komentirali. I uredno stali u red za vječnost: za, valjda, samo nama važnu titulu pandita.