Jose Mourinho – od taktičkog genija do čangrizavog starca

Arena AufSchalke, Gelsenkirchen, 26. maj 2004., datum je kada je Porto po drugi put u svojoj historiji okrunjen titulom prvaka Europe. Na opće iznenađenje, portugalski klub, skromnog budžeta, dominirao je u finalu i bio bolji od Monaca, još jednog otkrovljenja sezone.

To je bila godina u kojoj je barem za trenutak ponuđen narativ da se novcem mogu kupiti igrači, ali ne i uspjeh. Velike zasluge za to išle su Jose Mourinhu, glavnom protagonisti borbe protiv fudbalskih centara moći. Svijet se divio taktičkoj genijalnosti mladog menadžera porijeklom iz Setubala, koji je uspijevao postaviti svoj tim onako kako je to snaga protivnika zahtijevala. S 41 godinu ovaj drski mladić je bez imalo kompleksa poveo talentirani tim Porta na krov Europe.

Činjenicama, da je imao prilično sreće sa žrijebom u svojoj nevjerovatnoj avanturi u Portu, te da je svoju ekipu postavljao defanzivno i ziheraški zbog, kako se smatralo, snage njegovih protivnika, nije pridavana velika pažnja. Istinski ljubitelji fudbala nisu volili taj stil, ali podređen položaj Porta spram timova poput Real Madrida ili Manchester Uniteda, te prirodna opredjeljenost za slabijeg u srazu s jačim protivnikom, donekle su opravdavali ovakav pristup. Njegovi su ga fanovi voljeli, kritičari poštovali, a protivnici ga se pribojavali. U tom trenutku on je bio kralj u kraljevstvu fudbalskih trenera.

Uspjesi sa Portom trasirali su Mourinhov put ka vrhu, a njegova prepotencija, bezobrazno ponašanje i nedostatak poštovanja spram protivnika završavali su pod debelim pokrivačem galmura koji je dolazio s medaljama. Provokativni komentari, direktne i indirektne uvrede i nevjerovatna narcisoidnost, koja se ogledala kroz konstantne istupe prepune riječi samohvale, padali su u sjenu pobjeda koje je nastavio nizati i nakon što je prešao u Chelsea.

Londonski klub je usljed veikih ulaganja novog bogatog vlasnika - Romana Abramovicha - nastojao na sve načine osvojiti prvu titulu prvaka nakon 50 godina. Mourinho je identifikovan kao idealan čovjek za taj zadatak i titula je napokon stigla na Stamford Bridge.

Sa sobom, on je u London doveo nekoliko igrača iz tima Porta sa kojima je već navikao na zajedničke bitke. Ponešto o ekspresnom uspjehu Portugalca u Londonu imao je da kaže i Claudio Ranieri, žaleći se kako je upravo on udario temelje uspješnog tima koji je Mourinho uz nekoliko pojačanja - dakle dodatna ulaganja - samo unaprijedio i tako uspio u onome u čemu Italijan nije.

Portugalac je u tom trenutku mario za komentare Ranieria koliko i za kazne koje su, kako se vrijeme njegovog boravka u Engleskoj produžavalo, postajale sve češće i žešće. Njegov narcisoidni karakter je sve više isplivavao na površinu, a Mourinho je, duboko uvjeren da je nedodirljiv, jednom prilikom sebe okitio nadimkom The Special One, ni ne sanjajući tada kako će taj arogantni ispad u medijima, veoma brzo, postati jedna od glavnih šala na njegov račun.

Osvojena titula je povećala apetit Abramovicha i pred Mourinha su postavljena dva nova cilja - Liga Prvaka i ljepši fudbal. Ako je postojala jedna zamjerka ruskog milijardera na čelu Chelsea, to je bio način na koji je Mourinho dolazio do pobjeda, što je ujedno bila i jedina enigma koju Portugalac nije mogao riješiti. On je zarobljenik defanzivnog pristupa i igre na rezultat. Pregršt postignutih golova Chelsea iz njegovog prvog mandata bio je rezultat savršeno organizirane protivnapadačke mašine. Nezadovoljstvo Abramovicha je bilo očito, te je dovođenje skupih napadačkih rješenja (poput Schevchenka za €43mil) koje Mourinho nikada nije želio, narušilo njihov odnos i Portugalac je morao otići.

Slijedili su Inter - koji je usljed italijanskog tradicionalnog shvatanja taktike najviše odgovarao Mourinhovom mentalitetu - te Real Madrid. Možda je i greška njegove trenerske karijere odlazak u Real Madrid. Otići u tim zasnovan na ideji “galacticos” koji stremi okupljanju najboljih igrača i napadačkog fudbala, bio je, ispostaviće se, prekrupan zalogaj za Portugalca. Iza sebe je, istina, ostavio titulu prvaka u glavnom gradu Španije, ali i mnogo zle krvi koja je prijetila da dugoročno naruši odnose u reprezentaciji Španije.

Uslijedio je povratak u Chelsea. Da nije zaboravio osvajati trofeje pokazala je druga sezona i osvojena titula. Opsjednut priznanjima, a ne načinom kojim je do njih dolazio, on je težio još samo jednom koje mu je tako vješto izmicalo - priznanju medija. Koliko god se trudio da opravda svoj "ziheraški"pristup igri kroz osvojene titule i postignute golove, to nije bilo dovoljno.

A onda treća sezona i spektakularan pad. Abramovich je drugi put otpustio Portugalca koji je usljed loših rezultata popustio pod nagomilanim medijskim pritiskom i počinio najveću trenersku grešku okrenuvši se protiv vlastitih igrača! Svakome ko voli fudbal, Mourinhov pristup nije drag. Antipropaganda fudbala za koju su engleski mediji skovali složenicu “park the bus” je pristup koji je usađen duboko u njegov DNK.

Nije problem u defanzivnom stilu, već kada se on pokušava nametnuti ekipi poput Manchester Uniteda, koja je globalni imidž izgradila na napadačkom stilu. Dovesti kreativne igrače s napadačkim mentalitetom (Pogba, Mkhitaryan) i tražiti od njih da igraju defanzivni, pozicioni fudbal je isto što i kupiti Ferreari i voziti ga kao Clio.

Mourinho nikada nije naučio bolje. Trener koji poznaje samo defanzivni pristup jedno je vrijeme bio nerješiva enigma. A onda, kada su male ekipe počele u direktnim okršajima koristiti njegovu taktiku, on nije imao odgovor. Protiv Liverpoola je lako postaviti se defanzivno jer će biti dovoljno prostora za kontre, ali kako isto očekitvati od ekipa iz drugog dijela tabele.

Licemjer kakav jeste, Mourinho je u stanju optužiti druge ekipe kako ne žele igrati protiv njega, svjesno zanemarujući da je to njegov patent. Svojim angažmanom u Manchesteru on pokazuje da nije menadžer za ekipe koje preferiraju igranje fudbala. Danas se žali kako ostali imaju više novca, "zaboravljajući" da je prošle sezone upravo on potpisao najskupljeg igrača svijeta.

Izgovori su Mourinhova svakodnevnica. U svojim je očima on najbolji i nikada nije kriv, ne može pogriješiti, a ako se to i desi optužit će svoje igrače - poput, recimo, Luka Shawa - vješto izbjegavajući da preuzme makar dio krivice. On je prema vlastitim standardima savršeni, samoproglašeni The Special One. Ukratko, mladi trener koji je bio na krovu svijeta, danas je samo čangrizavi starac i protagnonist prevaziđene fudbalske filozofije, koja će, uz poneki trofej, po pravilu rezultirati ružnom igrom i narušenim međuljudskim odnosima.