Ibra popularniji od francuskog predsjednika

Dok Pariz živi relativno ubrzanim tempom u kojem se proslavlja pobjeda Francuske nad Rumunijom, koja je bila sve samo ne lagana, smeće prekriva grad. U štrajku su radnici komunalnog preduzeća, a gradska uprava odmah unajmila privatnika, iza obješenih zastava, šalova i ostalih navijačkih rekvizita tu i tamo sijevne pokoja duga cijev. Armija od 70.000 zaštitara, vojnika i policajaca se baš i ne vidi na svakom koraku, ali je tu.  Jer, posljedice od napada ISIL-a na Bataclan i St. Denis su svježi, i valja se čuvati imbecila što su se spremni raznijeti da dokažu da ovaj svijet nije dobar – baš k’o da mi to ne znamo.

Piše: Ahmed Burić

Ipak,  za svijet tako i tako, ali život umije biti lijep. Sve je dobro i sve je za pet kad si muško voliš nogomet, kaže jedna skoro zaboravljena pop-pjesma, koju su u međuvremenu, prihvatile i žene. Niih je, naime, na tribinama po ulicama znatno više nego nekada. Dotjerane za utakmice, našminkane i okićene, više nisu tu da samo paradiraju, nego i komentarišu na televizijama.  To je novi korak emancipacije, ako mene pitate, važniji od praznih naklapanja o ravnopravnosti. Život je da se živi.

E sad, kod emancipacije ima mali problem, baš kao i kod pravde. Ona je spora, baš kao u slučaju kosovskih klubova koji ni ove godine neće imati pravo nastupa u UEFA takmičenjima. S druge strane, kad se pogledaju sastavi ekipa Albanije i Švajcarske, jasno je odakle vjetar puše, odnosno odakle su (porijeklom) igrači tih dviju, ali i nekih drugih ekipa na Euru 2016. S Kosova, da odakle drugo, rekli bi Hercegovci. Elem,  sastav nekadašnje jugoslovenske autonomne pokrajine bi izgledao ovako: Etrit Berisha (Lazio) i Lorik Cana (Nantes) rođeni su u Prištini, Valon Behrami (Watford) u Mitrovici, Behrant Celina (Man. City) u Prizrenu, Xherdan Shaqiri (Stoke) u Gnjilanama, Admir Mehmedi (Leverkusen) u Gostivaru (još uvijek Makedonija). Kad bismo tu još dodali sve reprezentativce raznih zemalja koji su porijeklom s Kosova, a rođeni su po svijetu, uglavnom u Švici i Njemačkoj, lako bi se mogli vratiti u devedesete u kojima je svaki drugi tekst o Reprezentaciji BiH počinjao tako da “gdje bi nama bio kraj kad bi svi igrači koji pripadaju BiH igrali za nas?”?

Nedavno završeni Kirin Kup u Japanu, gdje je desetkovana Reprezentacija BiH (neočekivano) pobijedila, stalno podsjeća na ono što fudbal (i život) stalno ukazuju. A to je da za uspjeh, ma kakav on bio, trebaju i neki organizacioni, mentalitetski i sportski, da ne kažemo, istorijski uslovi. Kao što nisam siguran da bi u ovom trenutku Kosovari, i sa najboljim sastavom, napravili nešto na Euru 2016, taman i da su i mogli igrati ovdje. I reprezentaciji BiH, ma šta neko mislio, trebala je dvadeset i jedna godina za plasman na veliko takmičenje. Reprezentacije se danas stvaraju “vani”, i dosta njih su imigrantske ili dijasporske. Kod velikih, Njemačke i Francuske igraju djeca imigranata ili potomci iz bivših kolonija, a kod Švice ili Albaniji useljenici iz prve generacije. Svijet danas, iako je sjeban globalizacijom, jeste u kretanju, i nije nevjerovatno da Zlatan Ibrahimović, najveća zvijezda u Parizu iz svih oblasti, nudi svoje PR usluge, ni manje ni više, nego – predsjedniku Francuske, Francoisu Hollandeu. Kojem popularnost pada.

“Mogu ga , ako želim, napraviti popularnim”, kaže u svom obraćanju javnosti veliki Ibra, i to može zvučati prepotentno, ali (medijski) ispada tako.  I dobro je tako: ljepše je bilo dok su zvijezde bile to što jesu, a političari radili svoj posao, a ne public relations.   

Doduše, Zlatan poručuje da nikada ne treba zaboraviti odakle ste krenuli, što je u njegovo slučaju izuzetno važno jer se on i ne trudi da sruši sliku sterotipa. On je Balkan Boy i zato ga se voli. Baš kao što smo mogli misliti da ćemo zaboraviti hit Goce Lazarević Ko da mi uzme iz moje duše Kosovo, kojim se htjelo apelirati na kolektivnu svijest Srba, da je Kosovo njihova sveta zemlja. Ali, vrijeme mijenja sve: već danas to može biti idealan slogan za gledanje utakmice Albanija – Švicarska.

Kud god da krenem tebi se vraćam ponovo/ ko da mi uzme iz moje duše Kosovo. Još da nije paradoksa da većina Kosovara navija za Albaniju, gdje bi nam bio kraj. Ali, negdje se mora početi. Baš kao što je to jednom uradio Zlatan.