Preminuo Zdravko Čečur, proslavljeni košarkaš Bosne

Zdravko Čečur, legenda Košarkaškog kluba Bosna iz njenih najslavnijih dana, preminuo je u Trebinju u 70. godini, informaciju za Radiosarajevo.ba potvrdio je Danko Delibašić, sin proslavljenog bh. košarkaša Mirze Delibašića. 

"Da, ostali smo bez još jedne legende. danas je prestalo kucati srce našeg Čeče, Nekoliko godina vodio je veliku životnu bitku, a od oktobra 2017. godine živio je u Domu penzionera u Trebinju", kazao je Danko Delibašić za naš portal. 

Čečur je rođen 1950. godine u Mostaru. Ubrzo se nakon toga preselio se u Trebinje, tako da je više puta tokom svog života isticao da se smatra Trebinjcem.

Danko nam je poslao i svoj posljednji oproštaj legendarnom Zdravku Čečuru, koji prenosimo u cijelosti:  

"Vodim neku emisiju prije par mjeseci, završavam uzimam telefon i vidim poruku od njega. Piše mi: "Za svaki slučaj,ranije sam prebacio na BHT i pojavi se moj kum. Procjena je krenula od cipela, odgovaraju - lakovane, crne. Odijelo, košulja i kravata, sve zajedno SAVRŠENO, kao i štucovana brada, frizura i one tatine oči! Naravno i priča! Kum je apsolutno zadovoljan!" Baš sam volio kad me on pohvali.. 'Kume, hajde pričaj mi kako ste tata i ti išli u lov na lavove...' govorio je petogodišnji ja, snen i umoran... a on bi svojim oduvijek promuklim glasom kretao pripovijedati... 'A znaš kako smo ti Mirza i ja odlučivali hoćemo li u Cavtat ili Dubrovnik? Krenemo iz Trebinja, dođemo dole gdje je sad granica i bacimo novčić. Pismo/glava - eto tako smo odlučivali.' Nisam ga gledao kako zaključava reket, kako raznosi protivnika u bloku, kako se bori za skok u odbrani ili napadu.. o takvom sam Čečuru samo slušao.

Moj Čečur bio je ona bajkovita verzija gorostasa, dobroćudnog diva, emotivnog maderfakera, sveznalice i pustolova. Moj kum bio je boem, hroničar letova i padova mog oca. Šteta što i sam nije imao nekog biografa vječito zaduženog za zapisivanje svega što kaže i išareti. Ko ga nije doživio makar malo, propustio je puno. Ljeto 2019. pamtiću po tome što sam ga posjetio u Trebinju sa ekipom filmskih radnika iz Španije. Snimali smo posljednje scene dokumentarca o Mirzi. Dali su mi zadatak da ga intervjuišem, a ja sam im sugerisao da pitanja ne postavljamo. Rekao sam "Ozvučite ga, materijalom će nas opskrbiti bez mojih intervencija... samo ga pustite da govori" Sjeli smo u restoran, naručujemo hranu i piće. Konobar Čeču ni ne pita šta će, jer je navikao na 'duplu vodku bez leda i limuna', ali moj kum ne smije piti, mora na terapiju ujutro, pa konobaru kaže sa mu donese.pivu iz gajbe da nazdravi sa svojim kumom. Jer, pivo svakako nije alkohol - to je za njega prehrambeni proizvod.

On priča, ja plačem. Pa se zamijenimo. Dan je odmicao, a njemu je snage ponestajalo. Nikad ga ranije u životu nisam vidio iznemoglog. Izlazili smo iz zgrade Opštine u kojoj su se vjenčali moji roditelji, kamere nas prate, a sa klupe pored neko pjeva "Naša sreća - Čeča Čeča". Odmahuje rukom vječito sjetan, blago pogrbljen, ranjen.. Kaže "Eto, nadam se da sam ti pomogao.." govoreći mi u prevodu da je je to to od njega. Kasnije smo se dopisivali i jedan drugog zvali. Ja njemu sliku moje djece, on meni svojih unuka. I to je bilo to. Čečo moj, život te nije dovoljno cijenio, a smrt je samo početak za ljude poput tebe. Moj lave, volim te"; napisao je Danko Delibašić, posljednji pozdrav velikom Čeči.