Sevdah Changes In Memoriam: Hašim Muharemović

Ove sedmice repriziramo emisiju Sevdah Changes br. 111. u kojoj preslušavamo neke od jako važnih snimaka sazlija i pjevača/ica uz saz. Emisiju posvećujemo velikanu sevdaha: sazliji, pjevaču, autoru i poznavaocu sevdaha Hašimu  Muharemoviću koji nas je prošle sedmice napustio.

Muharemović je autor pjesma kao što su "O, sabahski, tihi vjetre", "Sa Gradačca bijele kule" ili "Zmaj od Bosne", "Nađija" i mnogih drugih. Očuvao je dignitet sevdaha i pjevanja uz saz javnim nastupima u vrijeme kada to nije bilo nimalo popularno. Uz najavu ove emisije donosimo vam i intervju koji je Damir Imamović napravio sa Hašimom Muharemovićem 2006.-e godine za sarajevski magazin "Start"...

Prvi put sam Hašima Muharemovića svjesno slušao kada sam otkrio njegovu staru singlicu s pjesmom Nađija. Znao sam ga po čuvenju ali sam nesvjesno odbijao slušati jer nisam uzimao saz za nešto ozbiljno i samodovoljno. Nađija je sve to zaista promijenila. Smatrao sam prije nje da je sevdah koji se izvodi uz saz ožalošćena muzika ona koja nije nikada dobacila do vlastite harmonizacije, da su tek veliki orkestri napravili od toga muziku. Hašim, Muhamed Mešanović Hamić, Selim Salihović i Muhamed Pašić Mašura, kao I ostale sazlije i pjevači uz saz do čijih snimaka sam uspio doći, definitivno su me razuvjerili. 

Shvatio sam da muzika koju su oni rađali jeste samo drugačija, da posjeduje svoju vlastitu ljepotu i smisao, da se iz nje itekako ima čega naučiti. Jedino što moramo potpuno promijeniti način na koji je slušamo, mjerila kojima je mjerimo. Ta muzika naučila me je da drugačije slušam i jazz, i pop, da prepoznam vrijednost u sjajnim arapskim sviračima ouda, zavolim predivnu muziku Anouara Brahema, Munira Bashira i mnogih drugih.

Kada sam upoznao Hašima, moje razumijevanje cijele te priče produbilo se još po jednom osnovu: sevdah koji su ovi ljudi svirali definitivno nije virtuozna muzika i ako u njima tražimo virtuoznost, ostaćemo zauvijek uskraćeni i bilo bi nam bolje potražiti CD Chick Corea Electric Banda. Saz i sazlije isijavaju nešto drugo totalno drugačiji poredak svijeta i muzike u njemu, poredak na koji se mi danas moramo navikavati, kao što se, recimo, britanska publika mora navikavati na čudne afričke ritmove koji joj dolaze iz njenih vlastitih predgrađa. Hašim i ljudi kao što je on, prije su svjedoci jednog harmonijsko-melodijskog svijeta koji je za naše današnje uši potpuno iščašen.

Taj svijet moramo ponovo osvajati i to ne radi duge i teške priče o izgubljenoj tradiciji već zbog toga što taj svijet vrijedi sam po sebi. Tek kada u njega uronimo i shvatimo tu neopterećenost i lakoću potpuno drugačijeg skupa znanja, moći ćemo prepoznati neke druge nivoe na kojima zaista možemo uporedo slušati Hašima i Chick Corea Electric Band. Hašim izgleda kao stari kineski mudrac, majstor kung fua koji je s godinama samo dobio na gipkosti. Slušao sam ga pomno dok smo razgovarali i dok je svirao. Htio sam vjerovati da je baštinik neke drevne mudrosti koju će mi prenijeti, da je proveo godine učeći zanat kod nekog starog majstora čije znanje seže u daleku prošlost. Ne mogu vam dovoljno prenijeti koliko sam bio iznenađen kada sam otkrio da nikakve stare, zaboravljene kolektivne mudrosti tu nema: Hašim je individualac kao što su i ljudi od kojih je on učio bili individualci.
I on je, kao i mi danas, većinu sevdalinki naučio s Radio Sarajeva i starih snimaka Zaima, Nade i drugih pjevača. Zapravo, sam je sebe stvorio. Kao i Nađiju.

DI: Prije svega, iskrene čestitke za sjajan koncert u caféu Karabit. Radi se zapravo o Vašem prvom solističkom, cjelovečernjem koncertu. Otkuda to da sazlije nikada nisu držale koncerte, nego su, koliko ja znam, uvijek nastupale sa po jednom ili dvije pjesme u okviru folklornih manifestacija?

HM: Mislim da su ljudi koji su se o tome brinuli zvanično imali nekakav animozitet prema sevdahu. Šta su oni mislili da je sevdah, ja ne znam... Oni, koje ne bih imenovao mada ih sviju znam, većinu sevdalija i saz su omalovažavali. Nisu se pristojno odnosili prema tim ljudima bez obzira koliki talent ovi imali. Jer to su uglavnom bili neobrazovani, pogotovo muzički nepismeni ljudi. Sevdalinka se smatrala muzikom nižeg ranga u društvu, pogotovo ona uz pratnju saza. Čak i institucije koje bi trebalo da se bave time, nisu tome posvećivali neku pažnju.

DI: Dosta sam razgovarao sa starijim sevdalijama i pitao ih zašto niko od velikih zvijezda sevdaha nije snimao uz saz. Možda je jedini koji je to učinio relativno rano bio Himzo Polovina. Svi su to pravdali njegovom akademskom zaleđinom, govorilo se da se njemu to može oprostiti jer je ljekar. Vi ste imali sličnu priču sa zaleđinom na osnovu koje ste mogli svirati saz?

HM: Ja sam to namjerno radio. Dosta je godina prošlo od mog prijema na Radiju Sarajevo dok sam se pojavio na programu, zato što nisam htio dok ne diplomiram medicinu. Shvatio sam da je tretman saza i sevdaha daleko pravilniji kada obični ljudi vide neku titulu i u njoj vide čovjeka koji se ne stidi onog svog, izvornog.

DI: Nije li to bilo tužno da ste morali tražiti nešto drugo mimo muzike što će Vas afirmirati?

HM: Nisam imao druge! Svako malo se dešavalo da određeni ljudi toliko omalovažavaju sazlije, nazivaju ih pogrdnim imenima, loše ih tretiraju tokom snimanja, puštaju da dugo čekaju na snimanje. Zatim, način izražavanja producenta prema sazliji bio je drukčiji nego prema nekom akademski obrazovanom čovjeku. Tako su se mnogi ustručavali, mislili su da je to državna stvar i da država stoji iza toga da je saz bezvrijedan. Neki su mislili da je to čak i opasno.

DI: Vrlo malo ljudi je uopće snimalo sevdah uz saz, sve skupa možda nekih desetak ili petnaest sazlija. Taj trend se danas i nastavio, koliko ja znam, danas ih ima možda pet ili šest. To je očito umjetnost koja izumire. Kako je bilo u vrijeme kada ste Vi počinjali? Od koga ste Vi učili?

HM: Pa, isto je kao i sad - nemaš od koga naučiti. Ja sam to radio potpuno sam i ono što se čuje iz saza kad ja sviram plod je moje mašte, upornog vježbanja. Nekada i po šesnaest sati dnevno. Obilazio sam starije sazlije koje sam znao, ne bih li šta naučio. Oni počnu svirat kao da mi pokažu nešto, a onda stanu i kažu Dalje se fućka!. Nisu to znali objasniti ni teoretski ni drugačije, a nisu ni htjeli. Među njima sam vidio da je sve to individualnost. Naprimjer, u to vrijeme je bilo njih nekoliko u Sarajevu, osim Hamića (Muhamed Mešanović Hamić, op. a.). Svi oni su svirali kao da se ni u putu nisu sreli, kao da je okean bio između njih i kao da se nikad nisu čuli međusobno. U medijima ih nije ni bilo.

DI: Dakle, nije bilo onoga što se nama danas često čini da postoji, naprimjer sarajevska, srebreničko-tuzlanska, mostarska škola sevdaha ili kucanja u saz ili sevdaha uopće?

HM: Ja te razlike vidim samo u ovome individualnom pristupu. Ali, neke regionalne nema. Sazlije su bile kao zanatlije koje su živjele od svog zanata i nisu dali da niko drugi nešto sazna. Nikakve škole tu nema. Ja sam ih obilazio i svaka je bila sama za sebe. Bio sam na Hotonju kod Kadira Kurtagića koji je izvrsno svirao. Naprimjer, odem poslije kod Hamića, on svira po svom, ali nema nikakve veze s ovim. Škola postoji ako postoje učitelji, protokoli i sve ono što se za školu veže. Jedino što su u nekim krajevima gdje je dominirala šargija, npr. gore na sjeveru, sazlije bile pod uticajem tog nekog šargijaškog sviranja koje je agresivnije i nije toliko artikulirano.

DI: Svirali ste i druge instrumente, pjevali druge vrste muzike?

HM: Ja sam prvo počeo učiti pjevanje i pobjeđivao na školskim priredbama. Slušao sam razne vrste muzike. Muzike su sve slične i svaka te dira. U početku sam jako volio makedonsku i bugarsku muziku i više sam to pjevao nego sevdalinke. Međutim, uskoro se to meni objasnilo.., sevdah je daleko najljepša muzika. U to vrijeme su tek počeli Himzo Polovina i Safet Isović. Zaim Imamović i Nada Mamula već su bili veliki. Ali, pored pjevanja, imao sam veliku ljubav za sviranjem. Išao sam u nižu muzičku školu, svirao prvo prim pa onda gitaru. Onda sam pronašao saz, ali nisam imao nikoga da mi pokaže kako se svira. Tako sam ja melodije koje sam dobro naučio pjevajući prenosio na saz i eksperimentisao.

DI: Napisali ste neke od standarda sevdaha. Da li Vas je ikada bilo strah da će neko reći “Vidi što je onaj sebi umislio da se petlja u ono što ‘narod stvara’”?

HM: Nije me bilo strah. Ja to nisam ni pisao da se kome svidi, da postane hit, Bože sačuvaj! Ja sam dugo mislio da to ne valja ništa. Dugo ja “Zmaja od Bosne” nisam pokazao nikom.

DI: Kada ste je napisali?

HM: Odmah poslije Nađije, negdje 1959. Ta pjesma je ne htijući postala hit. Ne htijući...

DI: Da li ste ikada ostvarili prava na nju?

HM: Olahko sam ja to napisao, kao i sve. Ajvaz dedu sam napisao za pola sata, a ljudi kažu da se ne zna koja je jača strofa. Kao da mi je neko ulio u glavu: Sjedi i napiši to!. Slično je bilo i sa Zmajem. Što se tiče satisfakcije, onaj koji je to proglasio da nije moje, da je narodno, on je mene tim priznanjem oduševio. Obično kažem da je dobro što taj nije porekao i to da je narodna i sebi pripisao. Jer, doći do toga da ti neko prizna da je pjesma narodna velika je satisfakcija. Nikada nisam radio na tome da se to prizna, nego je Vehid Gunić sam, kako je to zakuhao tako i otkuhao. U pet-šest svojih knjiga naširoko objašnjava da sam to ja napisao.

DI: Interesantno je da ste prije dvije godine dali melodiju jednoj rubaiji Hafiza Širazija?

HM: Pa, da. Poslije ovog rata sam počeo malo tabiriti te stare pjesnike iz islamskog svijeta. Kakva je to naša civilizacija ako je njihova poezija u, recimo, četrnaestom vijeku bila takva…?! Širazi i, recimo, Omer Hajam imaju rubaija koje su preslikane sevdalinke a nastale su puno prije naših sevdalinki. Tada sam shvatio odakle je nastala sevdalinka.