Richard Wagner

Wagner je kompozitor koji je, za razliku od mnogih drugih umjetnika, u velikoj mjeri tokom vremena bio podložan različitim diskusijama i razmatranjima. Pored toga, uz ime Wagnera vežu se raznovrsni izvedeni pridjevi i imenice poput Wagnerizma, Wagnerijansko i slično.

Razlozi za izniman interes spram ovog neobičnog i osobenog kompozitora i čovjeka, proizilaze iz umjetnikove muzičke ličnosti ali i one smještene u sferama izvanmuzičkog. Proističu takođe i iz činjenice da je Wagner stvarao ne samo muziku i libreta za svoja djela, već i nastojao revolucionizirati operu i kreirati onaj dobro poznati koncept – Gesamtkunstwerk - univerzalno umjetničko djelo, sinteza umjetnosti. No, Wagnerov trag ostao je i u uticajima spram razvoja i interpretacije muzike.Takođe, neizbježni su u gotovo svim polemikama o ovoj neobičnoj umjetničkoj i ljudskoj figuri promišljanja i stavovi umjetnikovi spram nacionalno-političkih pitanja, i precizno pitanja jednoga naroda čiji je plan uništenja godinama kasnije sprovodio još jedan dominantan historijski lik, nošen zvukom upravo wagnerovskih tuba.

 

No, Wagner je umjetnik koji je imao i duboko razumijevanje ili intuiciju ka akustici, odnosno zvuku u prostoriji, konceptu vremena i prostora, koji je i muzički razvio. Mnoge njegove kritike izvedbi tog vremena, isticale su površnost i nespremnost dirigenata i interpretatora da se sunovrate u ambis novih izazova, ostajući radije na putu sigurnom od ekstrema. Wagner je čekao na drugoj strani, sa namjerom da se protiv te površnosti beskompromisno bori. Zarad toga, razvio je ideju određene neophodne fleksibilnosti tempa, ili izvjesnih neznatnih promjena u okviru stavaka klasično koncipiranih. Drugim riječima, svaka sekvenca, paragraf, ima svoj vlastiti melos i stoga zahtijeva tu malu izmjenu brzine u cilju izražavanja njemu svojstvenog sadržaja. Jasno je da ovakva dinamika mora biti gotovo neprimjetna, inače bi bila narušena forma. Kompozitor je, dakle, bio dijametralno oprečnog stava spram metronomskog načina interpretacije muzike. To je bila njegova zamisao vremena i prostora – Zeit und Raum.

Wagner je došao do principa kontinuiteta zvuka: zvuk teži ka tišini, osim ako ga se ne zadrži. Iz ovoga je proizišao čitav koncept ne samo boje zvuka, već i težine zvuka, što je kudikamo više interesiralo Wagnera. U to vrijeme je Wagneru mnogo lakše bilo razmatrati ovakve zamisli, jer težina zvuka podrazumijeva harmoniju, a kako je to još uvijek bila era pre-atonalitetne muzike, harmonijska osnova je bila mnogo jača no danas. Vezan za težinu harmonije, Wagner je bio u stanju da kreira sve izrazitije tenzije kroz kontinuitet zvuka, tako da je izvjesno neznatno usporavanje tempa ostajalo praktično neprimjetno. Kroz pomenuto Wagner je uticao na način na koji je čitav svijet, bez iznimke, gledao na muziku koja je nastajala prije njega, klasike uglavnom njemačke te srednje ili centralne evropske muzike – Mozarta, Beethovena, Schuberta, Schumanna i drugih. Uticao je na kompletnu historiju interpretacije muzike, do tačke da je reakcija koja se ukazala u proteklome stoljeću – vrsta nove objektivnosti, zapravo bila pokušaj borbe protiv Wagnerove ostavštine. 

Kompozitor je nastojao sistematizirati nešto što ima više veze sa sferama osjećaja u muzici, i svjesno izmanipulirati slušaoca, odvesti ga u mutne, neistražene i beskrajne svjetove, no sa vrlo jasnom idejom iza ove namjere. Činio je to raznim sredstvima – tempom, dinamikom, harmonijom – i kreirao osjećaj izgubljenosti, no samo da bi slušaoca već u narednom momentu vratio na sigurno tlo.

 

Doslovni ambijent ostvarenja onoga što je na notnome papiru zapisao, također je sam osmislio. Bila je to operna kuća Bayreuth, u kojoj Wagner zvuči drugačije no negdje drugdje, ali onako kako bi zapravo i trebao zvučati.

Dizajn pozorišta Bayreuth je načinio Wagner lično, na osnovu nerealizirana projekta njemačkog arhitekte Gottfried Sempera za opernu kuću u Minhenu. Takođe, gradnju Bayreutha je nadzirao Wagner, uz pomoć arhitekte Otto Brueckwalda, a sredstva za istu, odnosno za ostvarenje svoga neobičnog arhitektonskog nauma – kuće svojih zvučnih kreacija – kompozitor je ubrao od Ludwiga II od Bavarije. Temelj je položen 22. maja 1872 godine, na Wagnerov rođendan. Pozorište je otvoreno premijerom opere Prsten Nibelunga, čija je izvedba trajala od 13og – 17og augusta 1876.

Bayreuth festivalski teatar ima dupli proscenium (lat.proscaenium – ispred scene), koji publici pruža iluziju da je smještena dalje no što u stvarnosti jeste. Ovakav dvostruki proscenium i upušteni prostor za orkestar kreira, Wagnerovom terminologijom, 'mistični bezdan' između publike i scene. Upravo ovo daje izvedbama karakter i atmosferu kao proizašlu iz nekog sna, i zapravo osigurava i fizičku potporu mitskome sadržaju većine Wagnerovih opera. Sam Wagner je govorio da je ovakvom strukturom želio 'omogućiti izvođačima da se prikazuju publici uvećani i u nadljuskoj razmjeri'.

 

No, izrazito značajna karakteristika Wagnerova pozorišta jeste prostor u koji je smješten i zatvoren orkestar. Ovaj je prostor spušten ispod scene te prekriven, tako da publici ostaje potpuno nevidljiv. Wagner je naročito bio opsjednut ovom neobičnom i do tada novom idejom, upravo iz razloga što je želio da publika, u skladu sa njegovim gledištem na problem opere, usmjeri svoju pažnju na dramu koja se događa na sceni, umjesto da je i najmanje ometa pokret dirigenta ili muzičara u orkestru. Wagnerov inovativni dizajn je takođe riješio balans zvuka koji proizvode pjevači i orkestar, kreirajući tako idealnu akustiku za opere ovog kompozitora. Slušatelj tako dobiva efekat već dobro isprepletenog, zaokruženog zvuka koji dolazi od orkestra s jedne, i pjevača sa druge strane.

Međutim, ovako uređen prostor za izvedbe ujedno predstavlja i naročit izazov za sve one koji u njemu hoće dirigovati.  Ne samo da je rupa u kojoj je orkestar obavijena mrakom, već i akustični eho dodatno otežava sinkroniziranje orkestra sa pjevačima. Zato, možda nije neophodno da  dirigenti nose crne frakove, obzirom da su u Wagnerovu orkestru nevidljivi, ali je iznimno značajno da to budu umjetnici opremljeni neobičnim vještinama i razumijevanjem ovakvog koncepta.

Prema mišljenju nekih istaknutih dirigenata, kao što je Daniel Barenboim, ispravan način nošenja sa akustikom Bayreutha podrazumijeva izvjestan mekan, 'zaokružen' pristup čitavoj stvari, poput oblika u koji je Bayreuth uhvaćen, ili jednostavno načina Wagnerova gledanja na svijet – njegove nesklonosti svemu što je bilo pod uglom, odnosno jasno i oštro definirano. Barenboim veli: ''Usporedio bih jamu u Bayreuthu sa dubinskim ronjenjem. Kada ste pod vodom i imate problem sa svojom opremom, možete zapravo samo koristiti svoj mozak i par pokreta da bi se riješili teškoće i izronili na površinu. Nigdje ne možete stići sa agresivnošću, laktanjem, zato što je voda isuviše snažna. Na neki način, takav je prostor za orkestar u Bayreuthu.''

Ipak, iako sklon konceptu i akustici Bayreutha, Wagner je za ovu kuću namjenski jedino komponovao operu Parsifal, koja se istinski može dirigovati zaista samo u ovom teatru. To je zvučna njegova specifičnost, prednost ili mana u odnosu na ostale izvođačke prostore, ali svakako  jedan novi, možda viši nivo pri interpretaciji Wagnerovih djela.

 

Bayreuth je u Wagnerovo doba svoje neobično postojanje, koje će se produžiti do u današnje vrijeme, započeo kao eksperimentalni teatar. Čitav svijet je prisustvovao premijeri Prstena Nibelunga 1876 godine. Wagner je tada bio poput kakva vizionara, nosioc nekih za tu epohu iznimno revolucionarnih i progresivnih zamisli. Bio je čovjek takva zastrašujućeg talenta da je bio u stanju zarad zvuka osmisliti koncept natkrivena prostora za orkestar, onakvog kakav je izveden u pozorištu Bayreuth. Isti taj prostor je prihvaćen od strane svih savremenih akustičara kao apsolutno savršen, i ne samo to - nemoguće ga je imitirati. Ovaj neobični podatak pokazuje koliko su Wagnerove sklonosti i talenti išli još daleko izvan sfera komponovanja.

U novom izdanju emisije Art of Sound slušamo uvertire Wagnerovih opera Tannhäuser, Lohengrin, Der fliegende Holländer, Parsifal i Tristan und Isolde, u izvođenju Chicago simfonijskog orkestra, a pod dirigentskom palicom zasigurno jednog od ponajboljih poznavalaca i interpretatora Wagnera, Daniel Barenboima.