Philip Glass

U novom izdanju emisije Art of Sound (emituje se svakoga petka u 20h) slušamo radove autora kojeg smatraju jednim od uticajnijih kompozitora 20. Stoljeća, koji je umjetničku muziku na neki način približio i široj javnosti. Njegovo je ime Philip Glass (1937-), a njegovi radovi i način komponovanja, u kontekstu historije klasične umjetničke muzike, svrstavaju se u izvjestan 'minimalistički' pravac, zajedno sa težnjama Terry Rileya i Steve Reicha.

Na početku svoga umjetničkog rada, kada je boravio u Parizu, Glass se upoznao sa tamošnjom scenom i muzičkom ponudom kojom baš i nije bio zadovoljan, kako će kasnije reći u svojoj biografiji. No, upravo u Francuskoj u tom periodu je on radio i na jednom soundtracku sa Ravi Shankarom, za film po imenu Chappaqua (kultni uradak iz 1966 godine u kojem se pojavljuju neka od poznatih imena 60ih poput književnika William S. Burroughsa, guru Swami Satchidananda, beat pjesnika Allen Ginsberga i Moondoga, te samog Ravi Shankara).

Prva saradnja sa Shankarom te davne 1966 je Glassa odvela iz Francuske do posjete Indiji. Glassov rad sa Shankarom i naročito njegova percepcija ritma u indijskoj klasičnoj muzici su dosta uticali na osobeni stil kompozitora koji će se kasnije formirati. Po povratku je odbacio sve svoje dotašnje radove i počeo pisati muziku baziranu na repetitivnim, ili ponavljajućim strukturama koje će postati glavno obilježje njegove muzike, koju danas često opisuju kao minimalističku (iako se sam Glass distancirao od ovakve etikete, i danas naziva sebe klasicistom). Glass je zajedno sa repetitivnim strukturama usvojio i jedan osjećaj vremena pod uticajem Samuela Becketta, s čijim se radovima i susretao kada je pisao muziku za eksperimentalni teatar.

Ipak, Philip Glass nije baš naišao na mnogo razumijevanja za svoju repetitivnu muziku i minimalistički stil od strane tradicionalnih izvođača i prostora za izvođenje, te se odlučio da sam oformi jedan ansambl s kojim je počeo svirati po umjetničkim galerijama od kraja 60ih godina prošlog stoljeća. Kasnije je, nakon odlaska Steve Reicha iz ansambla, Glass 1968 i zvanično svome sastavu dao naziv Philip Glass Ensemble.

Prvi koncert koji je Glass održao sa svojim ansamblom i izvodio svoju novu muziku, bio je 1968 godine na Film-Makers Cinemathèque Jonasa Mekasa, litvanskog autora američkog avangardnog kina. Na koncertu su partiture bile zakačene na zid i muzičari su morali da se kreću za vrijeme izvođenja. Naravno, na sve ovo su pozitivno reagovali brojni vizuelni i performance umjetnici kojima se svidio ovaj Glassov pristup stvaranju i izvođenju.

U početku je muzika koju je Philip Glass pravio bila prilično minimalistička, dijatonska i imala repetitivnu strukturu, no vremenom je postajala sve kompleksnija i dobijala na dramatskom izrazu. Nakon nekoliko radova iz ranog Glassovog perioda sve je kulminiralo djelom pod naslovom Music In Twelve Parts, koje je svoj život započelo kao jedna cjelina od nekih 12 instrumentalnih dijelova da bi kasnije preraslo u jedan ciklus koji je na neki način sumirao sve ono što je od 1968 pa do 1974 Glass napravio.

Philip Glass je u svojoj karijeri komponovao djela za svoj ansambl, za klavir, gudačke kvartete, kamernu muziku, simfonije, razne kompozicije za neke solo instrumente ali i orkestar, hor i glas. Takođe, posvetio se i pravljenju muzike za filmove i teatar. Od sredine 70ih, pa tokom naredne decenije, naročit uspjeh su imala upravo njegova muzičko scenska djela.

Prva opera u Glassovom opusu bila je Einstein on the Beach iz 1975 godine koju je on uz pomoć svog ansambla načinio sa poznatim avangardnim američkim scenaristom i rediteljem Robert Wilsonom. Einstein je bilo prvo djelo iz trilogije koju će kasnije upotpuniti opere Satyagraha iz 1980, zasnovana na ranom životu Mahatma Gandhia, i Akhnaten iz 1983 koja je pratila život i ubjeđenja faraona Akhenatena, ili Amenhotepa IV. Kompozitor je ove tri opere nazvao zato 'portretnim', jer su opisivale ljude čije su lične vizije na neki način transformirale mišljenje njihova vremena ali kroz snagu ideja, ne sile.

Glass će kasnije komponovati još opera i muzike za teatar, raditi sa poznatim rediteljima, među kojima se i dalje pojavljivao Wilson, i koristiti kao libreta tekstove značajnih autora poput Edgar Allan Poea, Franz Kafke te Dželaludina Rumija.

Premda je Philip Glass komponovao za koncertne dvorane, operu, teatar i film, njegova muzika je zalazila i u domen rock, ambientalne, elektroničke i čak world muzike. Glass je radio i sa nekim popularnim muzičarima kao što su David Bowie, Brian Eno, Paul Simon, Patti Smith, Suzanne Vega, pa čak i Aphex Twin. Godine 2002 osnovao je i svoju izdavačku kuću iz koje je do danas izašlo na desetine njegovih izdanja, a prije izvjesnog vremena je dobio i svoj vlastiti, samo njemu posvećeni film, GLASS: A Portrait of Philip in Twelve Parts, reditelja Scott Hicksa.

Na programu večerašnje emisije Art of Sound su djela Philip Glassa: Music in Fifths (1969) (fragment), Glassworks (1982) (kamerno djelo sa 6 stavaka) i fragment opere Einstein ond the Beach (1975/6) - skraćena verzija posljednjeg njenog dijela, Knee Play 5, u izvođenju Philip Glass ansambla.