J.S.Bach: Umjetnost Fuge

Iza Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750), nakon njegove smrti, ostao je rukopis sa nekoliko kontrapunktskih djela. Ovi nesvakidašnji komadi u formi fuge nosili su i neobičan naslov – Contrapunctus. Posljednji od njih bio je nedovršen, pa je Bachov sin Carl Philipp Emanuel napisao slijedeće: ''Za pisanja ove fuge kompozitor je preminuo, i to na onome mjestu gdje se u kontrapunktskoj dionici pojavljuje ime B A C H.''.

Autor nije dao niti naslova svome genijalnom djelu, pa je ovaj naziv pod kojim nam je isto danas poznato, Die Kunst der Fuge (Umjetnost fuge), dodat rukom Bachova zeta Johanna Christopha Altnickola uz prvu ediciju iz 1751 godine.

Gotovo ravno svetome tekstu, Die Kunst der Fuge sastoji se iz 14 Contrapunctus-a, odnosno fuga, i 4 kanona. Započeto je vjerovatno 1742 i Bach je na njemu radio sve do svoje smrti 1750 godine. Sve su teme fuga izvedene iz osnovne koja se izlaže u prvome Contrapunctusu, a naročito je ostao poznat posljednji, četrnaesti Contrapunctus, koji nije cjelovit i koji je naglo prekinut na mjestu gdje se, zanimljivo, u kontrasubjektu upravo javlja ime B-A-C-H. Navodno je na ovome mjestu, pred sami završetak svoje zadnje fuge, Bach preminuo, no o ovome se, ali i o mnogim drugim aspektima njegove Die Kunst der Fuge, vode i danas razne polemike.

Die Kunst der Fuge je rad koji je dugo ostao enigmom, između ostalog i zbog toga što nije bilo indikacija koje su se ticale oznaka tempa, instrumentacije ili prijedloga kako bi se djelo trebalo izvoditi. Godinu dana nakon Bachove smrti pretpostavilo se da je ono napisano za klavir ili orgulje. Drugi su pak vjerovali da se radi o jednoj intimnoj studiji za ''unutrašnje uho''. Mozart se sa ovom hipotezom nije složio, pa je načinio svoj vlastiti aranžman za gudače. Ipak, većina muzikologa danas se drži teorije da je u pitanju ili djelo apsolutne muzike ili komad za klavir. Bilo kako bilo, Umjetnost fuge je moguće izvoditi, kako se vremenom i praksom ispostavilo, u raznim aranžmanima i za razne instrumente, od omanjeg orkestra, preko klavijatura do saksofona.

 

Pitagorejska misao u Umjetnosti fuge. Postoji teorija da je Bach svoju Die Kunst der Fuge napisao kao odraz izvjesnih Pitagorejskih filozofskih principa. Glavni zagovornik ove misli je čelist Hans-Eberhard Dentler, koji je objavio radove na ovu temu.

Jedan od argumenata tiče se Bachova poznanstva sa Johannas Matthias Gesnerom, koga je znao iz Weimara i koji je 1730 došao u Leipzig na mjesto rektora u Thomasschulen, gdje je Bach radio kao kantor. Gesner je tu podučavao grčku filozofiju sa naglaskom na Pitagorejskoj misli.

Gesner i Bach su dijelili međusobno i sklonost ka muzici, koju je gajio naravno svaki na svoj vlastiti način, pa su vjerovatno o tom fenomenu vodili i brojne diskusije. Tako je Gesner i jednog od svojih studenata, Lorenz Christoph Mizlera, predstavio Bachu, pa je od tada ovaj postao i Bachovim učenikom i takođe prijateljem. Mizlerova doktorska disertacija iz 1734 nosila je naslov Muzika kao dio filozofske edukacije, a nakon nje je 1738 godine Mizler osnovao i Societät der Musikalischen Wissenschaften. Postoji podatak o tome da se ovome društvu pridružio i Bach juna 1747 godine. (Neki od drugih znamenitih članova bili su Händel i Talleman, a nakon Bachove smrti članom je postao i Mozart.) Ovo je društvo bilo posvećeno proučavanju jedinstva muzike, filozofske misli, matmatike i nauke u Pitagorejskoj teoriji, a svaki član je imao dužnost na svoj način doprinijeti ovoj misiji kakvim teoretskim ili praktičnim radom.

Die Kunst der Fuge je navodno bilo jedno od djela napisanih za ovo društvo. Ono što ga, prema mišljenju pristalica ove teorije, dovodi u vezu sa Pitagorejskom misli je u prvom redu postojanje izvjesne enigme, odnosno zagonetke u klasičnom smislu smještene unutar neke strukture. Enigma je bila srž grčkog učenja. Potom, tu je termin Contrapunctus: Bach svoje komade u formi fuge oslovljava ovim neobičnim nazivom koji upućuje na suprotnosti u balansu, kao u Aristotelovom ''puntus contra puntum''. Izraz contrapunta  primjenjuje i Kepler u svome poglavlju o Univerzalnoj Harmoniji. Potom tu je Tetraktys: savršeni trougao kreiran aranžiranjem brojeva 1,2,3,4, ujedno i centralni princip Pitagorejske misli, a prisutan je u shemi glasova u Die Kunst der Fuge. I, naravno, ovdje je i Muzika sfera koja se vjerovatno ogleda u prvih 7 Contrapunctusa, od kojih bi sedmi bio Zemlja, i koji je kanon u oktavi. (Mnogi stari i barokni teoretičari kao što su Johannes Tinctoris i Johann Fux su se složili da je fuga adekvatna ljudska predstava harmonie mundi – drevne predstave muzike sfera, odnosno božanske muzike kreirane kretanjem nebeskih tijela.) Na kraju, ono što je okosnica čitava ovog Bachova djela je fuga, što znači 'letjeti', 'bježati', a odnosi se na sustizanje muzičkih fraza u djelu, kao i na simbolični let duše prema Bogu.

 

Ipak, ako Bachova Umjetnost fuge i sadrži ovu vanmuzičku simboliku ili usmjerenost ka stvarima božanskim, tako je istovremeno i jedan genijalan udžbenik fuge napisan u pedagoške svrhe.

Umjetnost fuge je djelo koje se sastoji iz 14 fuga i četiri kanona. Premda je redoslijed fuga i kanona pitanje već beskrajne debate, jasno je da je Bach na umu imao progresiju od najjednostavnijih do najkompleksnijih kontrapunktskih rješenja. Kao i Bachovi drugi monotematski radovi – Kanonske Varijacije, Musikalische Opfer te Goldberg Varijacije - Die Kunst der Fuge je takođe vježba o tome koliko daleko se može ići u razvijanju jedne teme.

 

Nema ovdje suštinske promjene tonaliteta - svaka od 14 fuga, osim nedovršene, koristi istu i naizgled jednostavnu temu u d-molu, i Bach zapravo svoju inventivnost i genij posvećuje tretmanu te jedne teme, u jednom tonalitetu. Svoju elastičnu temu Bach prepušta čitavom spektru kontrapunktskih izmjena – inverziji, diminuciji, augmentaciji, retrogradnom kretanju i tako dalje, a fuge, Contrapunctusi, nižu se od jednostruke do složenijih, dvostruke i trostruke, sve dok na samome kraju ne uslijedi i spektakularno okonča ovo djelo nedovršena fuga, koja je trebala imati čak četiri teme što egzistiraju i kreću se simultano.

Contrapunctus XIV završava naglo na mjestu gdje je kasnije ispisana rukom Bachova sina Carl Philippa Emanuela i jedna napomena koja veli:

Über dieser Fuge, wo der Nahme B A C H im Contrasubject angebracht worden, ist der Verfasser gestorben.

 

Mnogi znanstvenici su raspravljali o tome da je posljednji Contrapunctus trebao biti zapravo četverostruka fuga, u kojoj bi početna tema iz prvoga Contrapunctusa bila uvedena kao novi, četvrti subjekt. U Bachovu kratkom životopisu se zaista i pominje ''nacrt fuge koja treba da sadrži četiri teme u četiri glasa''. Kombinacija pomenutih dovela bi vjerovatno čitavo djelo do neslućenog vrhunca.

Sama pojava ovakve zbirke Contrapunctusa u Bachovo vrijeme je u najmanju ruku neobična, jer su se fuge već tada smatrale arhaičnom, staromodnom i dogmatskom formom. Premda je Bach velike pažnje pridavao nadolazećim trendovima i preferirao lakši pokret, u većoj mjeri nošen melodijom, okrenuo je u potpunosti leđa tadašnjoj modi i posvetio se upravo ovakvim projektima koji su ga opsjedali početkom 40ih godina 18og stoljeća. Iako stilski u ovim fugama ima dosta onoga što gleda ka prošlosti, na praksu takozvanog stile antico Palestrine i drugih Bachovih prethodnika, takođe je tu neizmjerna Bachova energija kao inovatora. On vodi svoji 'vježbu', Contrapunctuse, do nagloga kraja na kojemu se u dijelu B-A-C-H nedovršene fuge nizaju disonance koje bi se udobno mogle smjestiti i u vrijeme ranog Schoenberga, Wagnera ili Mahlera. Može se, dakle, kazati da ova njegova muzika, u svojoj apsolutnoj čistoći i genijalnosti kreacije, istinski prelazi preko rubova svog vremena i mjesta.

U novom izdanju emisije Art of Sound (emituje se svakoga petka u 20h) slušamo Die Kunst der Fuge, Umjetnost fuge, Johanna Sebastiana Bacha, i to Contrapunctuse I, II, III, IV, V, VI, VII, VIII i IX na orguljama, te, još jednom, Contrapunctuse I, II i IV na klaviru. Za sami kraj, posljednji, nedovršeni Contrapunctus, takođe u svojoj klavirskoj verziji. Za orguljama i klavirom slušamo jednog od najpoznatijih interpretatora Bachove klvirske muzike, pijanistu Glenn Goulda (1932-1982).