György Ligeti: Boja

Historija muzika 20. stoljeća može se promatrati kao historija emancipacije boje. Ranije se problem boje uvijek rješavao kroz instrumentaciju, no u muzici novijeg doba boja ima nešto drugačije izvorište, kojem u korijenu leži Wagnerov znameniti Tristanov akord.

Boja, inače, rezultat je visine, jačine i trajanja tona. Muzika 20. stoljeća dijelom je nastajala upravo promjenom boje, a ne specifično nekog od njenih konstruktivnih elemenata.

Ideju o komponovanju sa akcentom na boji otvorio je još Arnold Schönberg, ali je svojim radom u tom domenu samo naslutio ono što će kasnije konačno dovršiti jedan drugi kompozitor, György Ligeti.

Ligeti (1923-2006) predstavljao je veoma značajnu figuru u savremenoj umjetničkoj muzici. Ovaj kompozitor mađarskog porijekla, ali kasnije austrijskog državljanstva, bio je fasciniran rumunjskim folklorom koliko i novom elektroničkom muzikom Stockhausena. No, najvažniji njegov rad biće u domenu kreiranja zvučnih tekstura, kojima, kao takvim, za razliku od konvencionalne muzičke fakture, dominira boja.

U djelima Ligetija ne smjenjuju se melodije i ritmovi, već boje, jer je faktura toliko gusta da se u njoj ne mogu razabrati pojedinačni njeni elementi. Uzrok tomu je i novi karakter harmonija, gdje akordi gube svoju funkcionalnu ulogu usljed svoje specifične strukture. Ta struktura je vrlo tijesna – akordi su građeni od nakupina tonova sa najvećim razmakom od terce, i sa pregršt tonova u sekundnom odnosu. Takvi su akordi tzv. klasteri, a vrsta polifonije u okviru koje egzistiraju je osobena, mikropolifonija. Ona je nešto poput muzičkog protoka u kojem se harmonije ne mijenjaju iznenada, već se stapaju jedna sa drugom.

No, jedina Ligetijeva, i općenito u muzici 20. stoljeća, u potpunosti klaster kompozicija je njegova Volumina za orgulje (1961-62), u kojoj je on koristio i specifičnu grafičku notaciju. Čitavo se djelo sastoji od izmjene klastera, ali jedino bez autorove odrednice o njihovu trajanju. Ligeti je i ovaj element svakako mogao riješiti, i to postavljanjem vremenski osi, što je ustanovio u svojoj  Tužaljci za žrtve Hirošime Krzysztof Penderecki.

U novom izdanju emisije Art of Sound (emituje se svakoga petka u 20h) slušamo, međutim, tri Ligetijeva djela koja su takođe izgrađena iz pomenute mikropolifonije, ali nisu samo i isključivo klaster kompozicije.

Prvo od njih je Atmosphéres (1961), djelo za simfonijski orkestar, gdje se upravo pojavljuje vrsta teksture koju će kasnije Ligeti prozvati 'mikropolifonija', i gdje se melodija, harmonija i ritam pojedinačno potpuno zanemaruju u korist timbra.

Naredna kompozicija je Lux Aeterna (1966), a cappella, za mještoviti hor od 16 glasova, čiji je tekst vezan za onaj latinskog Requiema. Ovo remek djelo muzike 20. stoljeća, jednako kao niti prethodno, nije čista klaster kompozicija, ali je veoma odvažan poduhvat u kreiranju klastera samo uz pomoć ljudskog glasa, obzirom da tu bitan problem predstavljaju konsonanti, jer je zvučanje samo na vokalima.

I konačno, na programu večerašnje emisije Art of Sound je Requiem (1965) György Ligetija, za solo sopran i mezzosopran, hor i orkestar, koji započinje istom vrstom mikropolifonije kao i Atmosphéres. (Ligetijev Requiem obuhvaća samo dio tradicionalnog teksta: Introitus, Kyrie i Dies irae.)

Ova tri djela ujednoje upotrijebio reditelj Stanley Kubrick u svome filmu iz 1968 godine 2001: Odiseja u svemiru.

Uživajte u neobičnim i mističnim bojama Ligetija.