Edgard Varése: ''organizirani zvuk''

Sredina 20. stoljeća označila je početak puta ozbiljnog, i nerijetko iznimno kreativnog, ekperimentiranja sa zvukom, njegovim izvorima i načinom nastanka. Novi vidovi konzumiranja audio materijala, odnosno nove tehnologije, poticali su majstore umjetničke muzike na maštovitu ali i promišljenu igru sa zvukom – na njegovo raščlanjivanje, inovativno generiranje i međusobno sintetiziranje raznolikih zvučnih inkarnacija. Pri tome, zvuk je doslovno postajao i primarnim materijalom u koncipiranju umjetničkog djela.

Krajem 40-ih i 50-ih godina 20. stoljeća tehnika strogoga serializma biva nadomještena, ili možda nadopunjena, primjenom novih medija – elektroničkih. Među takvima, kompozitorima je prvobitno najzanimljiviji i najpodatniji za manipulaciju bio magnetofon. Magnetofonska traka je nudila raznovrsne i fleksibilne načine snimanja i pohranjivanja zvuka, njegove modifikacije u smislu variranja u visini, ritmu, tempu i organizaciji.

Inovativni francuski kompozitor Edgard Varése (1883-1965) je među prvima otkrio čari i mogućnosti magnetofona. Radilo se o sredstvu koje mu je konačno moglo izvrsno poslužiti u njegovoj težnji ka novome 'organiziranom zvuku', terminu kojeg je sam izumitelj. Umjetnik je i ranije eksperimentirao sa dostupnom tehnologijom, ali i konvencionalnim orkestrom, i u svome prvome dijalogu sa elektronikom – Déserts (1949/54) odlučio je akustični i elektronički element kombinirati. U kompoziciji se zvuci sa trake i oni orkestra smjenjuju  na način da poznato vodi ka nepoznatome i obrnuto. Ipak, njegovo najznačajnije djelo isključivo 'za traku' svakako je Poéme électronique, koje je načinjeno za potrebe Philips paviljona na Expu 1958. godine u Briselu. Ovaj je sajam bio i svojevrsna sinteza muzike i arhitekture, čega je izravan primjer upravo paviljon Philips, dizajniran od strane drugog značajnog kompozitora/eksperimentatora 20. stoljeća - Iannisa Xenakisa, a pod patronatom kolege arhitekte Le Corbusiera, u kojem se kroz 425 precizno u prostoru raspoređenih zvučnika oglašavala Varéseova elektronička poema.

Ipak, muzičke kolege Edgarda Varésea su nove tehnološke mogućnosti dočekale sa još i većim entuzijazmom i angažiranošću. Konačno je kompozitor imao mogućnost da kontrolira muzički materijal u cjelosti – do njegova posljednjeg strukturirajućeg elementa i primarne komponente – zvuka. Nova tehnologija bila je sposobna i njega raščlaniti. Umjetnik je sada bio u stanju kreirati zvuk sam.

U novom izdanju emisije Art of Sound (emituje se svakoga petka u 20h), slušamo radove Edgarda Varésea: Déserts (za drvene duvače, udaraljke i traku), Poéme électronique (za traku), te za akustične instrumente Intégrales (za duvače i udaraljke), Ionisation (za 13 udaraljki/perkusionista), prvo ikada koncertno djelo za isključivo perkusije, i Densité 21,5 (za solo flautu).