Dimlite, Drive OST, Friends

Dragi naši, zakoračili smo u 2012 godinu, no, kako je ista na samome svome početku, još uvijek pred sobom nemamo ovogodišnja izdanja. U međuvremenu, imamo radove iz 2011, koji su naravno i dalje aktuelni.

Za početak, u prvom izdanju emisije 50minuta (koja se i dalje emituje svake srijede u 22h i reprizno petkom u 22h) u 2012 godini, autor po imenu Dimitri Grimm. On je iz Švicarske, muzičar je i producent, i umjetnik koji na interesantan način reinterpretira i spaja u dinamične cjeline ono što su njegovi vlastiti muzički uticaji, ali i generalno uticajan zvuk u recentnoj prošlosti popularne i umjetnilke muzike.

Dimitri Grim sebe zvoe Dimlite, a svoj novi studijski uradak – Grimm Reality.

Dimitri Grimm je rođen prije 31 godinu, u jednom malom švicarskom selu. Njegov je otac poznavalac mnogih instrumenata, a njegov djed klasični kompozitor. Dimitri je, poput njih, krenuo takođe putem muzike, i svoj prvi EP izdao je 2003 godine. Uslijedili su  studijski albumi – Runbox Weathers (2005) i This Is Embracing (2006), objavljeni za berlinski label Sonar Kolletektiv, te Prismic Tops 2010 godine koji je izašao za Now-Again Records.

Dmitrijevo novo studijsko izdanje Grimm Reality zapravo je stvarnost koju je za sebe kreirao Dimitri, načinjena od elemenata svega onoga što je nakon slušanja ostalo zvučati u njegovim ušima. Naziremo u njegovim muzičkim kolažima uticaje Krautrocka, funk-popa, post-rocka, psihodelije i retro synth zvuka, te čega sve ne. Kako je jedan kritičar zgodno primijetio, kao da Dimitri sve te raznovrsne fragmente baci visoko u zrak i onda dole samo čeka kako će se pri padu oni iznova posložiti.

Naravno, iako se tako čini, reorganizacija svog tog materijala nije nimalo slučajna i nasumična. Dimlite kombinuje dijelove ove slagalice na sebi svojstven način, i tako da u konačnici niti ne možemo ovoga autora svrstati u neki pravac, već prosto i jedino okarakterizirati kao istraživača i eksperimentatora.

 

Nakon Dimitri Grimma, odnosno Dimlite, u nastavku 50minuta nešto potpuno drugačije. Vratićemo se nekoliko mjeseci unazad, do maja 2011, i do jednog uratka koji objedinjuje ton sa slikom. Naravno, radi se o filmu, koji je svoju premijeru imao u Cannesu upravo u pomenuto vrijeme, kada je dobio nagradu za najbolju režiju.

Film je Drive, danskog reditelja Nicolas Winding Refna, a njegova muzika je djelo Cliff Martineza, koji je svojim doprinosom upotpunio neobično lijepu atmosferu ovoga filma. I ne samo to, načinio je soundtrack koji je i samostalno oživio, te postigao vlastiti uspjeh.

No, Martinez je uskočio u projekat samo nešto više od mjesec dana prije kanske premijere filma, kada je u prvim scenama pisalo da je za muziku odgovoran Angelo Badalamenti (koji, ispostaviće se, nije učestvovao u radu na filmu). Film je imao privremeni soundtrack koji je uglavnom bio mix neke muzike Brian Ena sa par pjesama što su ih odabrali reditelj i editor. Ono što nije imao, je nekoga ko je osmislio zvuk specijalno za film Drive.

Drive, inače, prati glavnog junaka kojeg glumi Ryan Gossling,  koji je vozač, i to jedan od najboljih. No, njegove vožnje nisu uobičajene prirode. U pomalo mračnoj priči koja nastaje oko njega i zbog žene koju zavoli, on postaje pravim herojem i pravim ljudskim bićem, kako veli jedna od pjesama sa soundtracka za Drive.

 

 

U posljednjem dijelu emisije 50minuta slušamo jedan veoma mladi sastav, koji tek očekuje objavljivanje albuma. U međuvremenu imaju neke tri pjesme, ali i sasvim dovoljne da ih se nominira potencijalnim zvukom 2012 godine.

Dakle, govorimo o BBC-evoj Sound of listi umjetnika, koja se formira početkom svake nove godine i kojoj je svrha da istakne neke od novih i talentiranih autora čija bi muzika svojom svježinom i osobenošću trebala obilježiti čitavu godinu.

Listu kreiraju 184 tastemakera, a na toj listi može biti bilo kakva vrsta muzičkog projekta, iz bilo kojeg žanra ili zemlje, pod uslovom da se ne radi o već poznatom imenu, kojeg na bilo koji način poznaje šira javnost, te da nije imao Top 20 single ili album u Britaniji do 14og novembra 2011.

I naravno, veoma je važno da se radi o interesantnoj i dobroj stvari.

To su generalno kriteriji, a po tim kriterijima je, za primjer, prošle godine na čevtrto mjesto dospio Jamie Woon, ili pak na drugo James Blake.

Među 15 nominiranih novih umjetnika za ovu godinu našao se, tako, jedan naročito dobar projekat. Oni se zovu Friends, petočlani sastav iz Njujorka, preciznije Brooklina. Okupili su se 2010 godine, kada je je njih pet bilo prisiljeno nekoliko dana živjeti skupa zbog epidemije u restoranu u kojem su radili. Matthew Molnar, Oliver Duncan, Lesley Hann, Nikki Shapiro i Samantha Urbani postali su Friends, i više iz zabave počeli praviti muziku čija je baza zapravo u zvučnom katalogu Samanthe Urbani. Ona se nekako izdvojila i kao frontwoman benda, sa svojom upečatljivom pojavom i glasom koji je istovremeno i sladak i prkosan.

Friends su ležerni, opušteni, kao neopterećeni glupostima i prave sjajnu muziku. Barem za sada.

Preporučujemo da obratite pažnju, jer Friends će bez obzira na ishod BBC-evog malog takmičenja biti vjerovatno novim dobrim zvukom 2012.