ART OF SOUND: Modest Musorgski

U novoj emisiji Art of Sound slušamo djelo velikog ruskog kompozitora romantizma u muzici, pripadnika znamenite Ruske petorice.

Modest Musorgski (1839-1881), bio je umjetnik kojeg su njegove težnje i idividualnost učinile usamljenom figurom muzičke historije XIX stoljeća. On je svoju pažnju usmjerio ka narodu, njegovim naijskrenijim predstavnicima koji ogledaju narodni duh i misli. Umjetnici prije Musorgskog bili su posvećeni inidividualnim sudbinama i unutarnjim previranjima pojedinca, izopćenog zbog svoje različitosti od mase i društva koje ga nije spremno prihvatiti. S druge strane ovakvoga svijeta manjine, stajao je Musorgski sa svojim gledištem na većinu, koje je uokvirio svojom muzikom isprepletenom zvučnom osobenošću naroda njegove Rusije. Muzičkim je sredstvima on težio oslikati dušu obespravljenog puka, i sagledati pojedinca u širem kontekstu pripadnosti velikoj ljudskoj skupini.

Pristup Modesta Musorgskog čitavoj stvari je, razumije se, morao biti izrazito realistički. Samo se tako u čitavoj svojoj muci, ali i veselju, može sagledati pojedinac integriran u zajednicu sa kojom svaki dan nastoji preživjeti i sanjati svoje male snove. Ovaj realistički stav je umjetnika, ironično, izdvojio iz njegove okoline i doba romantičarskih predožbi kojima je vladao izdvojeni pojedinac.  Muzički realizam Musorgskog, iako u početku gotovo neprihvaćen, ipak je svojim kvalitetom, dosljednošću i ljepotom oblikovanja izuzetno značajan nagovještaj novoga doba kojim će vladati interes za čovjeka kao sastavnog dijela ljudskog kolektiva, ne samo u krugu ruske 'petorice', već i u širim, svjetskim razmjerama.

Centralno djelo u opusu Musorgskog koje prati njegove realistične težnje svakako je Boris Godunov, muzička drama ili muzička kronika, prema riječima samoga autora. U vrijeme predstavljanja ovog djela opernim se pozornicama generalno počela nazirati prava istina jednog ljudskog ali i života društva, u njegovoj svakodnevnoj egzistenciji. Prvi je put Boris Godunov izveden 1874 godine, a 1875 je na pozornici opere u Parizu premijerno viđena Bizetova opera Carmen, prikazavši još jedan realan ljudski lik. Ipak, Musorgski je svoju verziju realizma promatrao u širem historijskom kontekstu, ambijentu aktuelnoga doba u kojem egzistiraju umjetnikovi likovi. Oni su prikazani sa aspekta njihova individualnog ljudskog, ali i postojanja u određenom okruženju, sa ulogom koja im pripada. U tom smislu Boris Godunov predstavlja gotovo nenadmašiv primjer oživljavanja muzičkom scenom historijskih zbivanja i njihovih aktera, odnosno realističnog opernog prikaza određene epohe.

Podloga muzičkoj drami Boris Godunov je dramski spjev Aleksandra Puškina istoga naslova. Musorgski je ovo djelo donekle izmijenio, radeći na pojedinim likovima, dodajući određene nove prizore i dugačije usmjeravajući sam tok radnje. U centru drame stoji lik Borisa Godunova, koji je došao do prijestolja silom, tako što je života lišio njegova prethodna nasljednika. Zločinom i licemjerjem spram svoga naroda Godunov preuzima vlast, ali i sam postaje žrtvom, događaja koje je njegov čin  prouzrokovao te vlastite nečiste savjesti. On tone u agoniji svoga zla, sve do mjesta gdje ga nestaje u tišini smrtnoga kraja.

Međutim, kraj Borisa Godunova nije i završetak sage. Ona okončava prikazom drugog glavnog njenog aktera, ruskog naroda, koji se iz poslušne gomile što na prijestolje smješta nekoga poput Godunova na koncu pretvara u oslobođeno biće svjesno svoje snage, sa voljom da se bori svim srcem za bolji život i mjesto na ovom svijetu.