ART OF SOUND: Frédéric Chopin

Od svih romantičarskih kompozitora, Frédéric Chopin (1810-1849), taj iznimno senzibilan duh, bio je najčudnovatiji i najradikalniji stvaralac. Prepušten milosti i nemilosti svoga osjetljivog bića, ovaj je umjetnik često bio suprotstavljen svijetu, ali i samome sebi. Bio je naročito sklon zamjerkama i ispravkama vlastitih radova, do ekstremnih krajnosti koje je izrazio poznatom rečenicom: ''Praviću izmjene sve do smrti.''

Čak i ako bi neko novonastalo djelo u prvom trenutku odobrio, Chopina bi nedugo potom počele mučiti sumnje:

''Završio sam četiri nove mazurke...čine mi se lijepima kao što nečija nova djeca obično tome nekom djeluju. Ja još ne znam zato što su isuviše nove...tokom rada mislim da je to dobro, inače ne bih mogao uopće pisati...Tek kasnije slijedi promišljanje, odbaciti ili sačuvati rad. Vrijeme je najbolji sudac, a strpljenje najbolji učitelj.''

George Sand, koja je bila u poziciji da spozna sve neobičnosti Chopinova umjetničkog genija i koja je, kao književnica, dovoljno dobro poznavala probleme koji su bili dio kreativnog procesa, pruža živopisan uvid u kompozitorov način rada: ''Njegova je kreacija bila nevjerovatna, oblikovao je misli bez traganja za njima ili njihova iščekivanja. Za klavirom bi mu ideja odjednom sinula...a za vrijeme šetnje je u njemu pjevala. Onda bi bio u žurbi (da stigne klaviru) da odsvira svoje nove zamisli.''             

No, nakon takve lakoće invencije, započinjala bi prava borba:

''...najtegobniji rad kojem sam  ikad svjedočila.  Niz napora, sumnji i nestrpljivih pokušaja oko pronalaženja i utvrđivanja pojedinosti iz one cjeline koju je u sebi čuo. Zapisujući melodiju, ispitivao bi plašljivo sve što je prije odjednom nastajalao i neugodan osjećaj da nije uspio ostvariti sve kako je želio, bacao bi ga u očaj. Tada bi se po čitave dane zatvarao u svoju sobu, plakao bi, nemirno se kretao, lomio pera, ponavljao stotinu puta jedan jedini takt, započinjući to isto idućeg dana očajničkom upornošću. Znao je tako provesti po šest sedmica oko jedne jedine strane, da bi je konačno zapisao onako kao što je izgledala prvog dana.''

Ovaj zapis George Sand govori o jednom procesu koji pokazuje kontinuiranu potragu za boljim rješenjima, daleko izvan prvobitnih muzičkih skica. Kao i Mendelssohn, ni Chopin nije svoju prvu štampanu kopiju djela smatrao i njegovom konačnom verzijom. To je za njega bio još samo jedan korak, prolazna faza muzike koju je stvarao. Tako je, čak i dok je djelo bilo u procesu štampanja, Chopin otežavao čitavu stvar svome izdavaču, štamparu ali i samome sebi insistirajući da se i u posljednjem momentu naprave po svaku cijenu izvjesne izmjene. Rezultati ovakvih neodlučnosti i kolebanja često su vidljivi u Chopinovim radovima, na primjer u valcerima, mazurkama i drugim djelima koja su u svojim prvim izdanjima dosta drugačija u odnosu na originalne rukopise. U zapisu druge Balade F-dur, Op.38, posljednja mjera je napisana u dvije verzije. Chopin se nije mogao odlučiti, pa je pri konačnim ispravkama izmijenio mjeru i treći put.

No, sa druge strane ovog mučnog rada na djelu postojao je njegov početak u inspiraciji. Chopin, majstor i umjetnik klavira, u svojim je kompozicijama za ovaj instrument bio potaknut i prirodom i njenim manifestacijama. U nježnome preludiju Kišne kapi Op.28 br.15 Des-dur (1836–1839) je na početku tonski oslikao upravo tiho oglašavanje kiše u večernjem  smiraju. No, ono što je zaista mogao čuti Chopin te noći kada je sačinio ovo djelo, bila je buka kišnog pljuska u kojem se, boraveći na Mallorci sa Chopinom, izgubila George Sand, dok ju je on, iščekujući do kasno u noć, zamišljao beživotnu i na izdisaju. Sand o tome zapisuje:

''Vratili smo se (Sand i njen sin Maurice) po mrklome mraku...Žurili smo, znajući da će se  on zabrinuti. I zaista jeste, no sada je bio kao zaleđen u nekom tihom očaju i, jecajući, svirao je svoj divni preludij...priznao je da je, čekajući nas, vidio sve u snu, i kako više nije mogao odvojiti sna od stvarnosti, postajao miran i sanjiv. Dok je svirao klavir, uvjerio se da je i sam mrtav, i ugledao se negdje na dnu jezera. Teške kapi hladne vode su u pravilnom ritmu padale na njegova prsa, a kada sam ga natjerala da posluša zvuk kiše koja je zaista padala na krov kuće, poricao je da je to čuo...Njegov genij je bio pun misterioznih zvukova prirode, ali transformiranih u uzvišene ekvivalente muzičke misli...Njegova kompozicija te večeri je zasigurno bila ispunjena kišnim kapima, ali oblikovanih u njegovoj mašti i muzici u suze koja su na njegovo srce padale sa neba.''

Iako je ovakva romantična vizija nastanka pomenutog preludija bila subjektom polemika, u drugoj kompoziciji, klavirskoj etidi Zimski orkan Op.25, br.11, a-mol, Chopin iznova, na svoj poetičan način, muzikom izražava izvanjska zbivanja. Ujednačenim i mirnim ritmom opisuje padanje snijega, a potom energičnim nizanjem tonova  u gornjem registru i lavinu kao dramatični kontrast prethodnome.

Chopin je vrlo osoben u svom odnosu prema ambijentu prirode i njenoj zvučnoj interpretaciji, koja je na jednom višem, simboličkom nivou i alterovana duhom svoga autora. Ali, bilo da se radi o prirodi kao poticaju za stvaranje, ili bilo čemu drugom što pokreće nutrinu umjetnikova bića, Chopin je tomu davao auru ličnog, u historiji umjetničke muzike posebnog i neponovljivog.