ART OF SOUND: Claude Debussy

U novoj emisiji Art of Sound (emituje se svakog petka u 20 sati) slušamo djela zasigurno najznačajnijeg i možda jedinog originalnog predstavnika impresionizma u muzici,Claude Debussyja.

Muzički impresionizam je posljednje razdoblje u historiji umjetničke muzike koje ima sintetsko obilježje, odnosno otvorenu mogućnost uočavanja paralela sa drugim različitim umjetnostima istoga perioda. Sa impresionizmom definitivno započinje muzika 20. stoljeća, i primjena muzičkih sredstava na drugačiji način. Kao važan trenutak na ovoj prekretnici u razvoju klasične muzike, ali i slikarstva i književnosti stoji 1874 godina, kada je u Parizu trideset slikara – među njima Pissaro, Monet, Renoir, Cézanne, Degas – priredilo izložbu svojih radova nazvavši se ''Société anonyme des artistes, peintres, sculpteurs et graveurs''. Njihova su djela govorila novim i neobičnim jezikom koji je začudio posjetitelje. Claude Monet je izložio sliku magličastog pogleda na luku, u kojoj su se kroz prvo jutarnje rumenilo nazirale siluete brodova. Ovaj je prizor Monet nazvao Impression, soleil levant, odnosno Izlazak sunca – impresija. Termin impresija je pogodno opisivao neobično dojmljivu atmosferu djela, i stvorio ime za impresioniste. To je prvobitno bio pogrdan naziv umjetnika koji su se koristili novim stilskim jezikom, ali uskoro će označiti neke od najvažnijih figura u historiji slikarstva.

Paralelno sa ovom umjetnošću, književnost i muzika su proizveli svoje sljedbenike impresionizma. Impresionisti poezije bili su francuski simbolisti Rimbaud, Mallarmé ili Verlaine. Oni su pisali s onu stranu jasnoće izraza realista – Parnasovaca i služili se simbolima, riječima koje su nosile višestruka značenja i posebnu ljepotu, koja je često bila izražena i svojevrsnom muzikalnošću. Kako su se slikari koristili slojevitim mogućnostima boje i igrom svjetla, a književnici potencijalnom i intenzitetom riječi, tako su i muzičari sa romantičarske široke melodijske linije prešli na novo sredstvo u dostizanju impresije – harmoniju.  Ona je postala izvorom čitavih paleta zvučne boje, kroz čiju emancipaciju se može promatrati cjelovita historija muzike 20. stoljeća.

Claude Debussy (1862-1918) nije volio da ga se naziva impresionistom. Obzirom na njegovu bliskost sa Mallarméom, bilo mu je draže da ga oslovljavaju kao simbolistu. Smatrao je svoju muziku logičnim nastavkom književnosti simbolizma i vjerovao da je svaki zvuk određene boje i simbol. Debussy je postepeno gradio svoj umjetnički jezik. U tome procesu je primarno bio okrenut harmoniji u kojoj se ponajbolje uočava specifičnost njegova izraza. Pored tada standardnih elemenata molsko-durskog sistema, on je koristio povećane trozvuke, starocrkvene ljestvice, te ljestvice cijelih tonova. Međutim, naročito je interesantan odnos koji je uspostavljao između ovih različitih sazvučja. On ne poštuje konvencionalne zakone njihova povezivanja i rješavanja, već ih niže svojom vlastitom logikom. Tako on postiže najneobičnije i vrlo impresivne zvučne boje, koje on slaže jednu uz drugu, kao što to čini i slikar impresionista.

Claude Debussy je komponovao instrumentalna i vokalno-instrumentalna djela – za orkestar, kamerne sastave, glas i klavir, muzičku scenu. Ipak, njegova se umjetnost ponajviše otkriva u kompozicijama za klavir.

U ovom izdanju emisije Art of Sound iz opusa Claude Debussyja slušamo poznatu orkestralnu kompoziciju Prélude á l'áprés-midi d'un faune (Preludij za poslijepodne jednog fauna, 1894), prema istoimenoj Mallarméovoj poemi, u kojoj pratimo fauna koji za uspavanog sunčanog poslijepodneva prebire po svojoj fruli sjećajući se kako je svojevremeno oteo dvije nimfe; simfonijsku fresku La mer (More, 1905) u tri stavka naziva Od zore do podneva na moru – Igra valova – Razgovor vjetra i mora; te šest Preludija iz prve (od dvije) sveske (1910-1913), br.5 Brežuljci na Anacapriju, br.6 Koraci u snijegu, br.7 Šta je vidio zapadni vjetar, br.8 Djevojka sa lanenom kosom, br.9 Prekinuta serenada i br.10 Potonula katedrala.

Preludij za poslijepodne jednog fauna i La mer izvodi Belgijski radio i televizijski filharmonijski orkestar pod dirigentskim vodstvom Alexandera Rahbaria.

Preludije za klavir slušamo u izvođenju Walter Giesekinga (1895-1956), donekle kontroverznog njemačkog pijaniste i kompozitora francuskog porijekla, koji se smatra danas jednim od ponajboljih interpretatora kompozicija Debussyja.