Arnold Schönberg

''Evolucija harmonijskog idioma rezultat je činjenice da su muzičari svih generacija tragali za novim načinama ekpresije. Harmonija predstavlja konstantan tok evolucije, konstantnu promjenu vokabulara i sintakse.'' Roger Huntington Sessions

Historija razvoja harmonije, kako je isticao Arnold Schönberg, zapis je o Disonanci prije nego Konsonanci. Disonanca je taj dinamički element koji tjera kompozitora u sfere udaljene od dobro utabanih puteva, bilo da se radi o vremenu Monteverdija, Bacha ili Wagnera. Schönberg zapaža: ''Disonance je mnogo teže razumjeti nego konsonance. Zato se bitka oko njih vodi kroz cijelu historiju.'' Naše doba je u mnogo većoj mjeri zainteresirano za disonancu, zapravo i ne nalazeći rješenje koje bi je umirilo. Savremena muzika je tako odraz tenzije života moderna društva. No, zato je njena harmonija beskrajno uzbudljiva, sa duhom koji stremi novim poduhvatima, i koji iznova otkriva drugačije perspektive tonalnog univerzuma.

Schönberg je pisao: ''Svaki tonski odnos koji je u upotrebi previše, konačno se mora smatrati iscrpljenim. Prestaje imati snagu...Zato svaki kompozitor je obavezan nešto iznova izumiti.'' Vremenom svako 'novo' postaje 'starim', već viđenim ili slušanim. Disonatna harmonija je intenzivnijom primjenom prerasla u uobičajeni zvučni fenomen ljudskome uhu koje spram nje razvija izvjesnu toleranciju, pa sve više i čudnovatu naklonost. Takva muzička evolucija je, s jedne strane, i odrazom Novoga doba, čiju putanju prate i sve jače distorzije savremena života, nemiri i rascjepi koji nisu u skladu sa jasnoćom odnosa tonika – subdominanta – dominanta – tonika. Paralelno s tim, kao što razvoj društva u cjelini primarno usmjeravaju njegove vođe, promjene u svijetu muzike nameću njeni autori – kompozitori. Liszt je kazao da 'svaka nova kompozicija mora da sadrži barem jedan novi akord', i ovaj naglasak na harmonijskoj inovaciji sa sobom je donio i slabljenje dijatonskog sistema. Kompozitori koji će uslijediti, manje ili više direktno, nakon Wagnera i njegova 'prekrasna sumraka koji je zamijenjen za zoru', po opisu Debussyja, među njima Mahler, Strauss te mladi Schönberg, smatrali su neophodnim da odu mnogo dalje od akorada na kojima je zasnovana dijatonska harmonija. Taj se proces nije mogao dalje razvijati bez potresanja samih temelja prošloga – samo je tako 'zalazak sunca' mogla zamijeniti 'nova zora' atonaliteta.

Ključni moment se odigrao u ljeto 1908. godine, kada je Schönberg radio na različitim aranžmanima poema njemačkog autora Stefana Georgea: dvije su bile namijenjene dvjema završnim stavcima njegova Drugog gudačkog kvarteta op.10 (uz sopran), a ostale ciklusu pjesama iz pjesnikove Das Buch der hängenden Gärten. Iz kompozitorovih bilješki koje datiraju iz 1912.-te saznajemo da je Schönberg stvarao ''opijen prvim riječima u tekstu,...bez imalo brige za daljnji razvoj poeme, bez njegova zapažanja uopće, usljed ekstaze komponovanja''. Ovo naročito dolazi do izražaja u kvartetu gdje, nakon dva stavka komponovana u proširenom dijatonskom stilu, četiri instrumenta započinju lagani atonalitetni stav. Finale, konačno, niti nema oznake tonaliteta, što predstavlja Schönbergov i formalni raskid sa dijatonskim harmonijama. U ovome stavu autor glasovnu, sopransku dionicu uvodi Georgeovim riječima: 'Osjećam zrak sa drugog planeta.'

Schönberg nije bio avangardni kompozitor, njegov veliki poduhvat – korak u atonalitetnost doživljavao je on kao neizbježnu posljedicu onoga što je napušteno, osjećao se prinuđenim krenuti dalje, u nepoznate i kompleksne sfere kojima vladaju drugačija pravila. No, oslabiti dijatonsku harmoniju značilo je za Schönberga deformisati osnovne okvire na kojima je počivala muzika što joj je bio duboko odan – ona iz austrijsko-njemačke tradicije umjetnika od Bacha do Brahmsa. Ipak, historijske su sile nekada neumoljive i uznemirujuće, a na biće kompozitora odrazile su se ovako: ''Lično sam imao osjećaj da sam upao u okean ključale vode...spalio je ne samo moju kožu, već i moju nutrinu.''

Istu su silu osjećali i neki drugi kompozitori toga vremena: Richard Strauss je u svojoj operi Salome (1903-05) i Elektra (1906-08) pristigao do granice atonalitetnosti; Sibeliusova Čevrta simfonija (1910-11) gotovo je studija o tonalno razornom intervalu tritonusa; Mahler, uAdagiu, jedinom dovršenom stavku njegove Desete simfonije (1909-10), došao je iznenada do atonalitetnog bezdana sa akordom od deset tonova, pa je teško i zamisliti kuda bi ga dalje muzička intuicija odvela da je poživio još neko vrijeme; Aleksander Skrjabin takođe je svijet napustio u trenutku kada ga je njegova muzika počela voditi ka napuštanju tonaliteta...

 

No, nijedan od pomenutih kompozitora nije nepovratno zakoračio u nove tonske odnose koji sijeku veze sa ustaljenim načinima muzičke tradicije. Moglo bi se postaviti sasvim logično pitanje: zašto je to učinio Schönberg? Njegov vlastiti odgovor je glasio: ''Morao je to biti neko. Historijski imperativ činio se neizbježnim.'' Kompozitor je bio svjestan stanja u kojem su aktuelne harmonijske inovacije prijetile dijatonskim temeljima poznate muzike, pa je njegov prvobitan odgovor bio podrškom tradicionalnom harmonijskom okviru. Ipak, ova početna pre-atonalitetna faza njegova rada ostala je takvom, samo epizodom u pokušaju traženja odgovora na zahtjeve Novoga doba. Valjalo je pronaći novo sredstvo u izražavanju unutarnjih emocija savremena čovjeka, u svijetu koji je i sam stremio ka ključnom historijskom preokretu. U takvim je okolnostima atonalitetnost bila jedinim mogućim medijem muzičkog Ekspresionizma.

U novom izdanju emisije Art of Sound slušamo tri upečatljiva zvučna fragmenta iz tri razdoblja stvaralaštva Arnolda Schönberga, čije se ime upravo prvo veže za ekpresionizam u muzici, te najčešće spominje kada se govori generalno o zvuku 20. stoljeća.

Prvo je djelo Verklärte Nacht (Preobražena noć), gudački sekstet iz 1899. godine, iz početne faze Schönbergova djelovanja, zasnovane uglavnom na nasljedstvu kasne romantike.

Nakon Verklärte Nacht slušamo, iz drugog razdoblja rada Schönberga obilježenog uvođenjem ekspresionističkih elemenata i prelazom u potpunu atonalitetnost, Tri klavirska komada op.11, epohalno djelo u razvoju savremene muzike. U njemu kompozitor potpuno raskida veze sa tonalitetom, funkcionalnim odnosima i ulogama akorada.

Konačno, iz treće faze stvaralaštva Arnolda Schönberga, poslušat ćemo njegovih Pet klavirskih komada op.23, u kojima on prvi puta primjenjuje principe dodekafonije. Radi se o dvanaesttonskoj tehnici, kojom kompozitor uspostavlja sistem od 12 tonova jedne kromatske ljestvice – seriju, koja postaje temelj njegova daljeg rada i djelomično predsređen materijal. Na ovaj način je Schönberg nastojao uvesti red u haos slobodne atonalitetnosti. Tehnika dodekafonije će postati osnovom i za dalja kompozitorska istraživanja, koja će nastupiti nešto kasnije, i dovesti u jednom trenutku i do totalnog serijalizma u muzici.

Emisija Art of Sound emituje se svakog petka, u 20h, na talasima Radija Sarajevo.