50MINUTA: Yuri Honing, Richard Galliano

U novom izdanju emisije 50minuta slušamo neke od izvođača ovogodišnjeg, 16. Jazz Festa Sarajevo, sa njihovim posljednjim studijskim izdanjima.

Prvi dio 50minuta zauzet će Yuri Honing, sjajni saksofonist i nesputani umjetnik bez predrasuda. U svojoj karijeri od dvije decenije trajanja, načinio je niz studijskih albuma, koji su iznjedreni iz nekoliko različitih idejnih koncepata. Honing je flertovao sa popom, kontemplirao sa klasičnom muzikom, i eksperimentirao sa električki generiranim zvukom. Prvo studijsko izdanje objavio je 1992 godine, i neko vrijeme se držao akustičke infrastrukture čija je konstanta bio njegov saksofon, te kontrabas i bubanj. To je bio Yuri Honing Trio, sa kojim je zabilježio neobično važan uspjeh čineći svojevrsne (re)interpretacije popularne muzike, među kojima su se mogle čuti numere The Police ili Green Day. Ove Star Tracks (1996) Yuri Honinga su spojile njegovo individualno umijeće jazz autora i improvizatora sa globalno poznatim komercijalnim proizvodima. Honing je već tu pokazao da zanimljivo muzički promišlja, i da je njegov stav hrabar i neovisan.

Iz ove inicijalne baze Yuri Honing je nastavio širiti svoje vidike. Sarađivao je sa iskusnim jazz pijanistom Mishom Mengelbergom, na albumumima Playing (1998) i Lively (2000), te poznatim kontrabasistom Gary Peacockom, na izdanjuSeven (2001), a svirao i sa Charlie Hadenom i Pat Methenyjem. Međutim, odvažno se u jednom trenutku upustio i u igru sa klasičnom muzikom, u smislu sadržaja i izvođačke podrške. Snimio je 2002 godine album Memory Lane sa prestižnim amsterdamskim Concertgebouw Orchestra, a 2007 se u studiju pozabavio i iznimno vrijednim ciklusom solo pjesama Franz Schuberta, Winterreise, koji je u ruhu vlastite, instrumentalne vizije realizirao sa pijanisticom Norom Mulder.  

Za sada posljednji studijski album Yuri Honing je sa svojim akustičkim kvartetom objavio ove godine. Zove se True i lijepa je meditacija nad zvukom, istinski vrijedna posvećenosti. Album još jednom otkriva Honingovu simpatiju prema popu, pa na izdanju se mogu čuti kroz novi filter numere Goldfrapp ili David Bowiea.

U drugom dijelu emisije 50minuta slušamo Richard Galliana koji sa već preko dvadeset godina diskografske karijere sada može ponosno ustvrditi da je njegova Victoria harmonika ravnopravna suparnica svima u slobodnom univerzumu jazza.

Veliki Astor Piazzola je Gallianu bio inspiracijom i učiteljem. No, osim što ga su  život i karijera vezali za Piazzolu, Galliano je kao leader na dvadesetak studijskih albuma radio sa raznim umjetnicima, među kojima su Biréli Lagrène, Joey Baron, Toots Thielemans, Didier Lockwood, Ron Carter, Jan Lundgren, te Paolo Fresu, a svirao je uz Chet Bakera, Trilok Gurtua, Jan Garbareka i Anouar Brahema. Galliano od 2010 godine zvanično izdaje i za prestižni Deutsche Grammophon. Prvo njegovo izdanje objavljeno za ovu etiketu bilo je posvećeno muzici Johanna Sebastiana Bacha, a postalo jednim od najprodavanijih klasičnih albuma u godini izdavanja. Nakon Bacha, uslijedio je Nino Rota, čije je kompozicije Galliano donio u ličnome viđenju i izvedbi na istoimenom studijskom izdanju.

Sa svojim posljednjim albumom Nino Rota majstor harmonike Richard Galliano iznova oživljava ono ponajbolje u historiji filmske muzike. Odaje počast toj muzici i njenom kompozitoru, ali na jazzy način, kako sam tvrdi, gajeći i dalje prema njoj veliko poštovanje. U originalne kompozicije unosi nešto od ličnog doživljaja i interpretacije, koju na studijskom albumu dijeli sa muzičarima uvijek spremnim improvizacijom nešto poznato učiniti na izvjestan način i svojim. U studiju su album Nino Rota sa Gallianom snimali klarinetist John Surman, kontrabasist Boris Kozlov, perkusionist Clarence Penn i Dave Douglas na trubi.